Tijekom sazrijevanja u kršćanskom životu, mi učimo da se neke stvari ne događaju SADA, već u Božje savršeno vrijeme.
Poslanica Hebrejima 11,1 kaže: „Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo”. Vjeru možemo imati sada, ali ne možemo uvijek imati sada i djelotvornost svoje vjere.
Pouzdanje u Boga često od nas zahtijeva spoznaju da ne znamo kako će Bog izvršiti ono što treba i da ne znamo kada će On to učiniti. Mi uvijek kažemo: „Bog nikada ne kasni”, ali On jednako tako nikada ne dolazi prerano. Zašto?
Zato što On koristi takve situacije i prigode kako bi vježbao našu vjeru u Njega i omogućio da tijekom čekanja rastemo (…)
Zašto Bog ponekad čeka do posljednjeg dana i posljednje minute? Zato što nas uči lekciju pouzdanja! Pouzdanje nije nasljedno, ono se uči! Učimo vjerovati Bogu kroz različita iskustva koja zahtijevaju pouzdanje i vjeru.
Kada uvijek iznova vidimo Božju vjernost, tada se prestajemo pouzdavati u svoju snagu i postupno ulazimo u Božji počinak stavljajući svoje pouzdanje u njega. Kad stvari promatramo na ovaj način, lako možemo uvidjeti da izbor vremena igra važnu ulogu dok učimo pouzdati se u Boga.
Kad bi On na sve odgovarao odmah, nikad ne bismo rasli i razvijali se. Dobar izbor vremena i pouzdanje su blizanci. Djelovanje im je usklađeno.
Autorica: Joyce Meyer; iz knjige „Kada, Bože, kada?”
