Ponekad odabiremo tamu jer uživamo u svojim grijesima. Nismo ih spremni priznati. Evo što se dogodi kada priznamo grijeh.
Istraživanja pokazuju ono što je Bog otkrio od početaka: trebamo jedni druge. Usamljenost postaje epidemija s opasnošću za zdravlje i jednako je opasna kao pretilost. Sve se više osjećamo usamljenima i izoliranima, nedostaje nam radosti i zajedništva. Na težak način otkrivamo da nas je Bog stvorio kako bismo bili u zajedništvu jedni s drugima. Takvo zajedništvo s Bogom i drugim vjernicima je moguće i do njega dolazi onda kada smo spremni hodati u svjetlu jedni s drugima. (1. Ivanova 1, 7)
No mnoštvo nas propušta ovo zajedništvo i hoda u sjenama. Kada odbijamo hodati u svjetlu s braćom iz crkve, to je opasnost za nas jer propuštamo zajedništvo za koje smo stvoreni. Stoga, ako možemo osjetiti bolno odsustvo zajedništva zašto ne težimo za njime?
Mi volimo tamu
Kada je Nikodem došao Isusu noću s pitanjima o vjeri Isus je rekao:
„A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova“. (Ivan 3, 19-20)
Ponekad odabiremo tamu jer uživamo u svojim grijesima i nismo ih se spremni odreći. Mladi Augustin je molio poznatu molitvu: „Daj mi čistoću i nevinost, ali ne još“. Možemo se bojati da će priznavanje grijeha drugoj osobi voditi do pitanja pouzdanosti i nismo sigurni koliko smo ozbiljni u vezi odustajanja od tog određenog grijeha. Tama nije samo nedostatak svjetlosti. Tama u 1. Ivanu 1 implicira na oprečnost svjetlu. Tama i svjetlost ne mogu zajedno postojati. Kada hodamo u tami mi hodamo protivno slobodi koju nam Bog nudi u svjetlosti.
Prevariti sebe i druge
Mišljenje koje imamo o sebi samima je poprilično nevjerojatno. Ponekad sam suočena s neuspjesima i grijehom i ne mogu jednostavno prijeći preko toga. Vrlo često svoja djela mogu opravdati uz malo mentalnog naprezanja. Odgovaram djeci u ljutnji zbog ”njihovog” grijeha. Ne osuđujem. Vidovita sam. Imam puno dobrih isprika.
No 1. Ivanova 1, 8 kaže: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“. Jasno je da ću se nastaviti boriti protiv grijeha i misliti (ili se pretvarati) drugačije je samozavaravanje. No postoji još jedan problem: mi varamo i druge.
PROČITAJTE: Što je pravo pokajanje?
Puno toga je napisano o našoj lažnoj „dobro sam“ kulturi, čak i u crkvi. Znamo da je to problem, ali nisam uvijek shvaćala zašto je to tako velik problem. Jednoga dana, dok sam razgovarala sa svojom djecom o borbi s grijehom jedno od njih je izjavilo: „Ti ne griješiš“. U tom trenutku sam shvatila da imamo problem.
Oni su me definitivno vidjeli kako griješim svakog dana njihovih života. Rimljanima 3, 23 je jasna po tome što kaže kako su ”svi sagriješili”, što svakako uključuje i mene. No oni nisu povezivali moje grešne riječi i djela s riječju ”grijeh”, što je značilo da su oni možda te pogrešne stvari percipirali kao normalne i ispravne. Možda sam nenamjerno ”normalizirala” grijeh. No ako nisu znali da sam grešnica u potrebi za milošću, oni tada nisu mogli vidjeti mene i sebe u borbi za radošću u Kristu. Ako me nisu doživljavala kao grešnicu možda su se osjećali da su sami u svojim borbama.
Isto je točno za naše suvjernike. Kada svojim sestrama i braći na pitanje neprestano odgovaram sa „dobro sam“ možda izoliram one koji osjećaju teret grijeha i koji su nesigurni u vezi toga mogu li pronaći sigurno zajedništvo unutar kojeg se mogu izboriti i pokajati.
Radost u putovanju
Kada odaberemo priznati svoje grijehe jedni drugima mi govorimo: „Znam što Bog kaže o ovome i znam da sam u ovom području sagriješio protiv Boga“. No nije dovoljno samo se otvoriti i reći: „Evo što sam učinio i osjećam se loše u vezi toga“. Knjige, članci i društveni mediji su prepuni takvih ”vrsta” priznanja.
Ustvari, za mnoge od nas postaje lako priznati grijehe na društvenim medijima strancima nego biti otvoren sa članovima obitelji ili bliskim prijateljima. Utjehu koju dobivamo od mrežnih poznanstava: „Oh i ja radim iste stvari, to nije veliki problem“ ili „To je u redu, nitko nije savršen“ je puno prihvatljivije nego sjesti s nekime tko nas poznaje dobro i tko nas stalno vidi i imati onaj teški ”oči u oči” razgovor. Strančevo čitanje riječi sa zaslona neće značiti pridruživanje u plamtećem ratu protiv iskušenja (što je ono što trebamo). Kološanima 3 je puna mudrosti u vezi toga kako to što smo dio Tijela Kristovog pomaže nama u borbi i da se sjetimo tko smo uistinu u Kristu.
Zajedništvo zahtijeva hrabrost
Svakog tjedna okupljam se s nekolicinom prijatelja u biblijskom proučavanju i zajedničkoj molitvi. Priznavanje grijeha je postala naša svakodnevna rutina i to neprestano vodi prema radosti. Kako se otvaram tim ženama u vezi onoga što se odvija u mom srcu, o stvarima koje se natječu za moju odanost i koje prijete da će ukrasti radost, nekoliko se stvari dogodi:
– Počinjem ispravno vidjeti svoj grijeh. Uzimanje grijeha ozbiljno da ga priznam drugima mi pomaže da ga više mrzim.
– Pronalazim radost u zajedništvu. Moji prijatelji nisu šokirani mojim grijehom niti ga opravdavaju. Oni me slušaju i mole se za mene. (Kološanima 3, 12-14)
PROČITAJTE: Molitva pokajanja
– Sjetim se milosrđa. Ako priznavanje grijeha završava tugom, onda ono nije otišlo dovoljno daleko. Priznavanje grijeha je prilika za radovanje u Radosnoj vijesti. Moji prijatelji me podsjećaju na to da mi je Bog oprostio u Isusu. Ne trebam prebivati u porazu. Umjesto toga, mogu svoje terete položiti na križ gdje su oni već plaćeni. (Kološanima 2, 13)
– Dobivam suigrače. Jednom nakon što smo priznali svoje grijehe, molili se Bog za milost i podsjetili sami sebe na Njegovu ljubav i oproštenje, vrijeme je za borbu. Moji prijatelji se bore sa mnom, nastavljaju moliti za mene i pomažu mi u borbi na praktične načine. (Kološanima 3, 16)
– Radujem se odgovorenoj molitvi. Znam da postoje stvari s kojima ću se boriti sve dok se ne sretnem s Isusom, licem u lice. No postoje i stvari nad kojima On slavno daje pobjedu. Bivanje u svakodnevnoj borbi jedni s drugima daje nam priliku da vidimo odgovorene molitve i da slavimo te stvari zajedno.
Može djelovati zastrašujuće iskoračiti i osnovati ovakvu vrstu zajedništva. No nakon što smo zajedno hodali u svjetlu vidimo što takvo zajedništvo uistinu jest i nevjerojatnu radost koja dolazi iz njega i ne želimo izaći iz njega u ono u čemu smo bili prije nego što smo izašli iz tame.
