Nekim ljudima je lako objasniti si da nema Boga dok prolaze kroz životnu monotoniju i dok svjedoče malo onoga što bi trebalo biti čudesno.
No s vremena na vrijeme udarni trenutak ih prisili na priznavanje da ovaj život zaista mora biti upravljan od božanskog.
Chris Thorp je bio blagoslovljen takvim trenutkom ranije ovoga tjedna kada se susreo s mladićem. Susret koji nije očekivao, a koji se dogodio 13 godina nakon što ga je spasio kao dječaka.
„Ponekad je teško ne vjerovati u više sile“, napisao je Chris na Facebooku. „Trenutno ovo je jedan od takvih trenutaka“.
Nakon što je opazio čovjeka čije ozljede i ožiljci odgovaraju osobi za koju je Chris sumnjao da odgovaraju, pomislio je u sebi: „Pitam se je li to on“…
Chris je učinio hrabar korak i došao je do mladića koji je imao ožiljke od opeklina te ga je upitao je li njegovo ime Christian. Na zaprepaštenje to je bio četverogodišnji dječak koji je preživio nesreću koja je obojicu ostavila u ožiljcima prije trinaest godina.
Ostatak susreta podijelio je na Facebook objavi koja je raznježila srca tisuća na koji su je pročitali:
Trebao sam te večeri biti na posebnoj operaciji operaciji ”Izdržljivi ratnik”. No umjesto toga pokupio sam Jenah s posla i odvezao je kod automehaničara po njezin automobil. Dok smo se vozili po parkiralištu neki čovjek mi je zaokupio pažnju. Dok sam prolazio pokraj njega promrmljao sam Jenah: „Pitam se je li to on. Sve se činilo kao da jest. Dob, ozljede, ožiljci… Nisam ga vidio gotovo 13 godina, tada je imao 4 godine, no činilo se da sve odgovara“.
Bez da sam nešto dodatno rekao Jenah odvezao sam je kod mehaničara i pronašao mjesto na parkiralištu. Nisam bio siguran kako da ovo učinim? U stvari kako se uopće ovo radi?
Polako sam otišao do njega i njegove obitelji. Polako sam mu se približio, a nakon što me pogledao probio sam led.
„Je li tvoje ime Christian“?
„Da“.
„Ti si bio u gorućem automobilu u Windsoru na 101. kada si imao 5 godina“.
„Da“.
„Moje ime je Chris i ja sam jedan od onih koji su te izvukli van“.
„Nisam bio siguran kako se osjećao, ali bilo je nestvarno. Bio je tamo… jedini koji je preživio sudar koji je djelovao na nas obojicu na način za koji mislim da niti jedna od naših obitelji to neće moći pojmiti.
Opisao mi je ukratko svoj život od tada. Učinio je nevjerojatne stvari, vodio čudesne bitke. Nismo o tome puno pričali, ali vidio sam da je ozbiljan ratnik.
Zaustavio sam ga u rečenici i rekao da imam nešto za njega. Otišao sam do automobila i iz spremnika izvadio zlatnu Medalju hrabrosti (koja se našla u pretincu mog Jeepa). Dodijeljena mi je nakon tog spašavanja. Objasnio sam mu da je on zaslužuje više nego što sam je ja zaslužio jer je on puno hrabriji ratnik nego što ju ja ikada biti. Prihvatio ju je i tada sam shvatio da sam bio čuvar te medalje dok nije došao trenutak da mu je darujem.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10218286515184760&set=a.1066707198395&type=3&theater
Nisam znao kako se osjećam. On i njegova obitelj zauzimaju puno mjesta u mom srcu. Dio mene je došao kući i u istome trenutku kao da je veliki teret maknut s mog srca.
„Pa, Svevišnji, ako si ondje – hvala Ti“.
