Želim kao prvo ukazati na različite putove na koje Sotona pokušava uništiti započeto Božje djelo u duši, ili da barem u našem očekivanju toga spriječi daljnji razvoj još većeg dijela.
- On prvo pokušava oslabiti našu radost u Gospodinu, tako što nas upozorava na naše osobne nevaljalosti, grešnosti i nedostojnosti.On dodaje na to da se mora dogoditi još veća promjena prije nego što Gospodina uopće možemo vidjeti.
Kada bismo znali da ćemo do dana naše smrti morati ostati tako nepromijenjeni, tada bismo morali iz ove neizbježnosti da izvučemo neku vrstu utjehe. Ali baš zato što znamo da ne moramo ostati u ovom stanju i sigurni smo da će ta velika promjena doći, a da Boga ne možemo vidjeti u Njegovoj slavi prije nego što svi naši grijesi u ovom životu ne budu izbrisani; lukavi protivnik guši našu radost koju bismo inače imali radi dosegnutog, lažljivim zamjeranja zbog onog što još nismo postigli i zahtjevom da se pod svaku cijenu traži od nas. Tako se više ne možemo radovati onome što imamo jer ima još više onoga što nemamo. Dobrotu Boga, koji je učinio nama velika dijela, ne možemo istinski okusiti, jer ima još toliko većih stvari koje On dosad još nije učinio. Isto tako: što dublje u nama Bog budi uvjerenje o našoj nespašenosti. Što žešće osjećamo želju za obećanim i potpunim spasenjem, to smo više iskušavani da podcijenimo prisutne Božje darove koje smo već primili radi onih koje još nismo.
- Ako nas on može dovesti tako daleko, ako može oslabiti našu radost, onda će uskoro napasti također naš mir. Došapnut će: “Možeš li sresti Boga? Njegove oči su suviše čiste da bi mogle podnijeti nepravdu. Kako ti onda laskaš sebi i uobražavaš da bi mu se mogao svidjeti? Bog je svet, a ti nisi. Što zajedničko ima svjetlo s tamom? Kako je samo moguće da ti tako nečist budeš prihvaćen od Boga? Ti još kako vidiš cilj i nagradu na koju te je Bog u Kristu Isusu gore pozvao. Ali zar ne vidiš da je taj cilj predalek? Kako se onda usuđuješ vjeruješ da su ti grijesi već uništeni? Zar je to moguće prije nego što se približiš Bogu i postaneš Njemu sličniji? ” Na ovaj način on neće pokušati samo uzdrmati tvoj mir, već i oduzeti njegov stvarni temelj da bi te neprimjetnim koracima vratio na tvoju polaznu točku, tako da počinješ tražiš tvoje opravdanje kroz djela ili vlastitu pravednost, kao i nešto u tebi kao osnovu tvoje prihvaćenosti kod Boga, ili bar učiniš od toga neophodni preduvjet.
- Također i onda kada se čvrsto držimo toga da: “nitko ne može postaviti drugi temelj, osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist”, i ja sam “opravdan njegovom milošću na temelju iskupljenja u Kristu Isusu”, on ipak neće prestati nas pritiskati: “Ali drvo se po plodovima poznaje. Imaš li ti plodove opravdanja? ‘Imaš li istu misao kao Isus Krist’? Da li si ‘umro grijehu, a živiš pravdi’? Da li si saobražen Kristovoj smrti i znaš li za silu uskrsnuća? “I onda, kada male plodove koje osjećamo u duši usporedimo s puninom Božijih obećanja, treba voljno izvući zaključak iz toga: “Bog sigurno nije rekao da su mi grijesi oprošteni. Ja sigurno nisam primio oproštenje grijeha. S kakvim pravom onda sebe svrstavam u svete? “
- On će ovim, svom svoj om silom vršiti pritisak na nas, posebno u vremenima bolesti i bola: “Nije li ovo riječ Onoga koji ne laže: ‘bez posvećenja neće nitko vidjeti Gospodina’? Ali ti nisi svet i ti to dobro znaš. Ti znaš da svet znači biti po savršenoj Božjoj slici, a kako je ovo samo udaljeno i izvan tvoga domašaja? Ti to ne možeš dohvatiti i zato je sav tvoj trud uzaludan. Uzalud si prolazio kroz sve ove patnje. Svu svoju snagu si upotrijebio uzalud. Još uvijek si u svojim grijesima i zato moraš propasti. ” Tako će neprijatelj od tebe ponovo napraviti “roba” koji “strahuje od smrti” u čemu si tako dugo već bio vezan ako tvoje oči nisu stalno usmjerene ka Onome koji je sve tvoje grijehe ponio. Tako će on da umanjuje tvoj mir i radost u Gospodinu, a možda čak i uništiti.
- Ali njegovo majstorstvo prepredenjaštva tek dolazi. Nezadovoljan time što umanjuje tvoj mir i radost, on će svoje napade i dalje nastaviti.Njegove udare će usmjeriti ka tvojoj pravednosti. Pokušat će da uzdrma, ako ne i uništiti tvoju svetost koju si upravo primio u očekivanju dara Božje slike i prilike.
- Način na koji on ovo započinje je djelomično iz već rečenog jasan. Jer kroz to, da on najprije napada našu radost u Gospodinu, pogađa istovremeno i našu svetost.Jer radost u Svetom Duhu je dragocjeno sredstvo za pospješivanje svake pobožne sklonosti. Ona je izabrani alat kojim Bog veliki dio svog dijela u vjernoj duši nastavlja. Ona je znatna pomoć, kako za unutarnje, tako i za vanjske posvećenje. Ona jača naše ruke da napredujemo u dijelu vjere i službi ljubavi, hrabro da se borimo “u dobroj borbi vjere” i da “dohvatimo vječni život”. Ona je na poseban način od Boga određena uspostaviti ravnotežu između unutarnjih i vanjskih patnji, da ispravi “klonule ruke i iznemogla koljena”. U toj mjeri u kojoj Sotona našu radost u Gospodinu guši, ometa također i naše posvećenje.
- Isto djelovanje nastaje ako on na bilo koji način može uništiti ili uzdrma naš mir. Jer Božji mir je drugo dragocjeno sredstvo za pospješivanje Božje slike u nama.Teško da postoji veća pomoć u posvećenju od uravnotežene pribranosti duha i mirne svijesti upravljene ka Bogu i tiho pouzdanje u Isusovu krv. Drugačije teško da je moguće rasti u milosti i spoznanju našega Gospodina Isusa Krista. Strah (izuzev osjećajnog dječjeg straha) čini dušu hladnom i bezosjećajnom. Strah zatvara sve izvore duhovnog života i onemogućava da se srce pokrene ka Bogu. Sumnja prlja dušu, tako da ona zapinje duboko u blatu. Zbog toga je naš rast u posvećenju u toj mjeri usporen, koliko nas strah ili sumnja svladava.
- Ako nam naš lukavi protivnik oduzme uvjerenje o nužnosti savršene ljubavi, a naš mir uzdrma kroz sumnju i strah, onda će istovremeno pokušati oslabi našu vjeru, ako ne čak i daje uništiti.Mir i vjera su neraskidivo povezani, tako da oni ili jedno uz drugo stoje ili zajedno moraju pasti. Dokle god je vjera tu, imamo mir. Naše srce ostaje čvrsto sve dok vjeruje u Gospodina. Ali ako ostavimo našu vjeru, naše dječje pouzdanje u Boga koji voli i prašta, naš mir prestaje jer je uništena istinska osnova našeg posvećenja i mira. Dakle, sve što napada vjeru pogađa točno u korijen sveg posvećenja. Bez ove vjere, bez postojane sigurnosti da me je Krist volio i sebe predao za mene, bez stalnog uvjerenja da mi je Bog milostiv Krista radi, nemoguće mi je voljeti Boga. “Mi ga volimo, zato što je On prvi zavolio nas” i to razmjerno snazii jasnoći našeg uvjerenja da nas je volio i prihvatio u Njegovom Sinu. Ako ne volimo Boga, ne možemo voljeti ni naše bližnje kao sebe. Dakle, ne nalazimo nikakav odgovarajući stav prema Bogu i ljudima. Iz toga proizlazi, da sve ono što slabi našu vjeru u istoj mjeri i naše posvećenje mora ometa. A ovo ne samo daje najdjelotvorniji, nego i najbrži način da se uništi svako posvećenje, jer ne napada bilo kakav kršćanski stav, dar milosti ili pojedine plodove Duha; već čupa, ukoliko uspije, čitavo Božje djelo s njegovim korijenom.
- Nije čudo da gospodar tame ovog svijeta svu svoju snagu baš ovdje koncentrira.Iz iskustva znamo da je to tako. Lakše je predstaviti sebi neizrecivu silu iskušenja, nego je izreći u riječima, iskušenje koje često tlaka one koji su gladni i žedni pravednosti. Ako oni s jedne strane vide pakleno zlo vlastitog srca, a s druge strane prepoznaju neisflekanu svetost ka kojoj su i pozvani u Kristu Isusu. S jedne strane dubina vlastite propasti, njihovo beskrajno zastranjenje od Boga, a s druge strane veličina božanske slave, slika svetih u koju treba da budu preobraženi, tada često nestaje duha u njima i skoro da žele uzviknu: “Bogu je to nemoguće.” Spremni su da napuste oboje, i vjeru i nadu, i da odbace ono pouzdanje kojim sve stvari treba svladati kroz Krista, koji im daje snagu; ono pouzdanje kroz koje treba “da prime obećanje”, “nakon što su činili Božju volju”.
- Ako se “do kraja čvrsto drže početka pouzdanja”, oni će bez sumnje postići ono što je Bog obećao a što se proteže kroz vrijeme i vječnost.Ali ovdje je našim nogama postavljena još jedna zamka. Dok se ozbiljno pružamo ka dijelu obećanja koji ovdje treba biti ispunjen, naime “ka slavnoj slobodi Božje djece”, može se dogoditi da budemo odvučeni od promatranja te slave a da i ne primijetimo slave koja treba biti objavljena. Naše oko može neprimjetno biti “odvraćeni od krune” “koju će pravedni sudac” prema svom obećanju “dati u onaj dan svima koji su ljubav posvetili Njegovom dolasku” i naš pogled može biti odvraćen od nepropadljivog nasljedstva spremljenog na nebesima za nas.
Ovo bi također bio gubitak za našu dušu i smetnja za naše posvećenje. Predstavlja nam pomoć ako postojano imamo u vidu cilj na našem putu u utrci koja nam je predodređena. Tako je naime Mojsije “imao u vidu nagradu” u staro vrijeme što gaje ohrabrilo da “radije strada s Božjim narodom, nego da ima kratkotrajno uživanje grijeha jer je Kristovu porugu smatrao većim bogatstvom od egipatskog blaga”. Da, izrazito je rečeno o nekom većem da je “umjesto radosti, koja je bila pred njim, podnio križ prezrevši sramotu i sjeo s desne strane Božjega prijestolja”. Iz toga možemo lako vidjeti koliko nam je potrebniji pogled na predstojeću radost da bismo svaki križ koji nam Bog u svojoj mudrosti daje, mogli ponesemo i kroz posvećenje možemo prodirati naprijed.
- Ali dok težimo da to postignemo, isto kao i onu slavnu slobodu koja na to priprema, možemo doći u opasnost da dospijemo u drugu đavolovu zamku u koju on želi se Božja djeca uhvate. Može biti da se “previše brinemo za sutrašnji dan” i tako propustimo da se danas poboljšamo.Tako rado očekujemo tu Ťsavršenu ljubav “da se u onoj, koja je već” izlivena u naša srca “ni ne vježbamo. Ima dovoljno primjera ljudi koji su na taj način pretrpjeli mnogo štete. Bili su tako zauzeti time što su kasnije trebali prime, da su potpuno prezreli ono što su već primili. U očekivanju da dobiju pet talenata više, pokopali su onaj jedan koji su već posjedovali u zemlju. Barem ga nisu onako umnožili kako su trebali da čine, na ime u slavu Bogu i na spasenje njihove vlastite duše.
- Na taj način prepredeni protivnik pokušava pomrsi Božji plan, tako što jedan dio evanđelja okreće protiv drugog.Božije početno djelo biva uništeno u očekivanju njegovog završnog dijela. Vidjeli smo neke od puteva na kojima vrag to pokušava, tako što takoreći zaustavlja izvore posvećenja. Ali on to također neposrednije čini time što slavnu nadu čini povodom nesvetih sklonosti.
- Jer uvijek, kada je naše srce pohlepno za svim onim veličanstvenim i skupocjenim obećanjima, kada tražimo Božju punoću kao što jelen traži potoke, kada naša duša u gorućoj želji uzvikne: “Što se tako dugo ne vraćaju kola njegova?” – Tada Sotona neće propustiti priliku da nas navede na gunđanje protiv Boga.Tako će upotrijebiti svu svoju mudrost i snagu, da ćemo se u času ne straženja možda i požaliti na Gospoda jer odugovlači Njegov dolazak. Sigurno će se truditi da u nama izazove neku dozu nezadovoljstva i nestrpljenja, možda čak i zavisti prema onima za koje vjerujemo da su već dohvatili nagradu našeg nebeskog pozvanja. On točno zna: ako popustimo samo pred jednom od ovih sklonosti, pokvarit ćemo stvar koju želimo izgraditi. Ako ovaj način težimo ka savršenom posvećenju, postat ćemo još nesvetiji nego prije. Da, postoji velika opasnost da naše posljednje stanje bude gore od prvog – kao kod onih o kojima Apostol ove užasavajuće riječi izgovara: “Bilo bi bolje da nisu poznali put pravednosti, nego što su se, pošto su ga poznali, odvratili od svete zapovijedi koja im je predana. “
- On se nadalje nada jednoj drugoj prednosti: želi dobrom putu pribavi rđavo ime.On zna kako je malo ljudi sposobno, (a previše je onih koji za to nisu ni spremni), da razlikuje između slučajne zlouporabe i stvarne namjere jednog učenja. On će stalno miješati jedno s drugim i to u pogledu učenja o kršćanskoj savršenosti, da bi svijest nepažljivih ljudi zaposjeo protiv slavnih Božijih obećanja. Kako učestalo, kako općenito – gotovo da bih rekao: kako univerzalno – je on s tim imao uspjeha! Jer tko neće na temelju nekih nezdravih djelovanja ovog učenja smjesta zaključiti: “To je njegova stvarna namjera?” Tko neće smjesta uzviknuti: “Pogledajte, to su plodovi (prirodni, neminovni plodovi) jednog takvog učenja!” Pogrešno! To su djelovanja koja slučajno proizlaze iz zlouporabe tako velike i skupocjene istine. Ali zloupotreba ovog ili nekog drugog biblijskog učenja ni u kom slučaju ne ukida njegovu uporabu. Tako vjera čovjeka ne može ako promaši pravi put, “uništiti Božje obećanje”. Ne! Prije će biti da je Bog istinit, a svi ljudi lažljivi. Riječ Gospoda ostaje. “Vjeran je onaj koji je obećao”, “koji će to i izvršiti.” Zato, ne odvraćajmo se od “nade evanđelja”.
Autor: John Wesley
