Evo nekih napomena i uputa koje vam mogu pomoći u tome dok slušate propovijed, tako da iz nje možete izvući najveću korist.
- Dođite da biste slušali, ne iz znatiželje, već iz iskrene želje da naučite i ispunite svoju dužnost. Griješimo ako odlazimo u dom Božji s ušima željnima tašte zabave, i sa srcima koja nisu voljna biti popravljana. Ovo je vrlo neugodno pred licem svemogućeg Boga, i vrlo jalov posao za nas same.
- Pozorno slušajte što se govori iz Riječi Božje. Ako bi neki zemaljski kralj držao neki važan govor, od čijeg razumijevanja i izvršavanja ili ne izvršavanja bi bilo pitanje vašeg života ili smrti, koliko biste tada pozorno slušali svaku njegovu riječ i zapovijed?! Zar da onda s istom pažnjom i poštovanjem ne slušamo Riječ, Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima, ono što On ima da nam kaže kroz svoje glasnike, koji govore u Njegovo ime, kako da dobijemo oproštenje, mir, sigurnost i radost?
- Nemojte gajiti ni najmanju predrasudu prema propovjedniku. To je bio jedini razlog što Isus Krist nije mogao učiniti svoja moćna djela ili da propovijeda, među svojim sugrađanima. Vrijeđalo ih je da im govori netko koga tako dobro znaju. Stoga, obratite pozornost, i nemojte prezreti i odbacivati onog kroz koga Duh Sveti upravo vama govori, i želi vas nadgledati (poput pastira).
Imajte na umu da propovjednici su ljudi poput vas samih. Često mislimo da ne trebamo slušati učenja od ljudi, koji sami to učenje nisu naučili (ne žive ga). Ali to nije valjani razlog za odbacivanje njihovog učenja, koje nama može biti od velike koristi. Propovjednici ne govore u svoje ime, već u ime Kristovo. A mi znamo tko je zapovjedio narodu da sluša i izvršava sve što im kažu i nalože farizeji i književnici, i onda kada oni to sami ne čine (vidi Mt 23,1-3).
- Budite na oprezu da ne postanete ovisni o nekom propovjedniku ili da mislite o njemu više nego bi trebali. Vrednovati jednog propovjednika više od drugog, često izaziva loše posljedice po cijelu Crkvu Božju. To je kobna zamka u koju su upali kršćani iz Korinta, i zbog koje ih je apostol Pavao ukorio: ” A to kažem da jedan od vas govori: Ja sam Pavlov; a drugi: Ja Apolonov; a treći: Ja sam Kifin… Jer kad govori tko: Ja sam Pavlov; a drugi: Ja Apolonov; niste li tjelesni? Tko je Pavao tko li Apolon do samo sluge kroz koje vjerovaste, kao što i svakom Gospodin dade” ( 1 Kor 1,12; 1 Kor 3,4-5).
Zar nisu svi propovjednici sluge Božje poslane da služe onima koji trebaju naslijediti spasenje? Zar zbog ove činjenice ne treba podjednako cijeniti njih i njihov rad?
- Svaku Riječ koja je izgovorena primijeniti na svoje srce – sebe. Kada je Gospodin razgovarao sa svojim učenicima u gornjoj sobi, o tome da će Ga jedan od njih izdati, svaki od njih se u tom trenutku zapitao u svom srcu: “Gospodine , da li sam ja taj?” (Mt 26,22)
Slično tome, kada propovjednik uvjerava o nekom grijehu ili izbjegavanju dužnosti, ne trebamo misliti: “To sada govori tome i tome!” Umjesto toga, treba te riječi okrenuti prema samom sebi i zapitati se: “Gospodine, jesam li ja takav?” Koliko više ćemo imati koristi od Riječi Božje ako sami sebe vidimo u pravom svjetlu!
- Molite se Gospodinu prije, za vrijeme, i nakon svakog bogoslužja. Ovako ćete propovjednika opskrbiti potrebnom snagom, a vama će to donijeti više volje i sposobnosti, da Riječ koju on iznosi iz Knjige Božje stavite i u praksu – da je izvršavate.
Bez sumnje ovo je bilo zapažanje koje je načinio apostol Pavao, kada je pisao svojoj voljenoj Efeskoj crkvi da ga zastupa: “I za mene, da mi se da riječ kad otvorim usta svoja, da obznanim sa slobodom tajnu evanđelja, za koje sam poslanik u okovima, da u Njemu govorim slobodno, kao što mi se pristoji” (Ef 6,19-20). Stoga, ako su velikom apostolu Pavlu trebale molitve naroda kojem je služio, utoliko više to trebaju propovjednici koji posjeduju samo obične darove Svetoga Duha.
Ako bi me danas ozbiljno poslušali o čemu sam sada govorio, i spremili to u svojim srcima, i toga se držali u praksi, đavap bi bivao iznova i iznova poražen, a ljudi bi nalazili da je Riječ Božja doista “oštrija od svakog dvosjeklog mača”, i moćno oružje Božje koje ruši sve đavolje utvrde!
Autor: George Whitefield
