Ovo je jednostavno pitanje sa složenim odgovorom, jer postoje različite razine neprijateljstva baš kao i razlozi za neprijateljstvo između bilo koje dvije religijske skupine.
Ova je pak borba ukorijenjena u povijesti. Reakcije su se razlikovale od prijateljskog neslaganja (koje se vidi u brojnim ekumenskim dijalozima na koji pozivaju obje grupe), do otvorenog progonstva i ubijanja protestanata od Rima. Učenja reformacije koja papu ili rimokatoličanstvo smatraju kao Zvijer iz Otkrivenja učestalo je među protestantima. Svakako, bilo tko s ovakvim gledištem neće se uskoro »zagrijati« prema Rimu.
Uglavnom, barem danas, većina neprijateljstava dolazi iz osnovne ljudske naravi kada se bavi temeljnim neslaganjem u pogledu vječnih istina. Strasti će se sigurno zapaliti u pogledu važnijih životnih pitanja, a čovjekova vjera je (ili bi barem trebala biti) na samome vrhu. Mnogi protestanti misle kako rimokatolici uče evanđelje spasenja po djelima koje ne spašava, dok rimokatolici smatraju da protestanti uče olako vjerovanje koje ne zahtijeva ništa više od emocionalnog izljeva potaknutog manipulativnim propovijedanjem. Protestanti optužuju katolike da štuju Mariju, dok katolici misle da su protestanti očigledno previše tupi da bi mogli razumjeti promjene koje je Rim učinio po tome pitanju. Ove karikature često je teško nadvladati.
Iza pojedinačnih neslaganja oko uloge vjere i djelâ, sakramenata, kanona Svetoga pisma, uloge svećenstva, molitava svecima i svim pitanjima koja se tiču Marije i Pape itd., nalazi se najveća provalija između rimokatoličanstva i protestantizma: pitanje autoriteta. Način na koji odgovorimo na pitanje autoriteta općenito rješava sva druga pitanja. Što se tiče utvrđivanja nekog teološkog pitanja o definiranoj katoličkoj dogmi, zbilja se nema što puno raspravljati s katoličke strane jer nakon što Rim progovori, stvar je riješena. To je problem kada pokušavate raspravljati s rimokatolikom – razum i Sveto pismo katolicima ne predstavljaju konačan autoritet, jer oni se uvijek povlače u »sigurnu zonu« rimokatoličkog autoriteta.
Dakle, mnoge rasprave između protestanata i katolika vrtjet će se oko nečijeg »osobnog tumačenja« Svetoga pisma nasuprot »službenom nauku Rimokatoličke crkve«. Katolici tvrde da uspješno izbjegavaju legitimne probleme osobnog tumačenja tako što ovise o svojoj Predaji. Međutim, to samo gura pitanje jedan korak unatrag. Istina je da i rimokatolici i protestanti na kraju moraju ovisiti o svojoj sposobnosti rasuđivanja (da odaberu svoj autoritet) i svome umijeću tumačenja (da razumiju što taj autoritet poučava) kako bi odredili što vjeruju. Protestanti su jednostavno spremniji priznati da je tomu tako.
Obje strane ujedno mogu biti strastveno odane svojoj obitelji vjere ili crkvi u kojoj su odrasli bez prevelikog razmišljanja o doktrinarnim pitanjima. Jasno je da postoji puno mogućih razloga, i premda se ne bismo smjeli dijeliti oko sekundarnih pitanja, obje strane se slažu da se moramo podijeliti oko primarnih pitanja. Osim toga, možemo se složiti da se nećemo složiti, te da ćemo štovati s onima s kojima se najviše slažemo. Što se tiče rimokatoličanstva i protestantizma, razlike su jednostavno prevelike da bismo ih zanemarili. Ipak, to nam ne daje pravo da iznosimo karikature ili neupućene prosudbe – obje strane trebaju biti poštene u svojim procjenama i ne ići dalje od onoga što je Bog objavio.
