Dobro se sjećam kada si došao po mene da me izvedeš na naš prvi sastanak. Provela sam cijeli sat pripremajući se za tebe. Brinula sam da svaka dlaka bude na svom mjestu i da sam savršeno našminkana.
Danas, kada me vidiš pred kraj dana, ono što je ostalo od šminke na mom licu je razmazano. Kosa mi je najvjerojatnije vezana u konjski rep ili neko ptičje gnijezdo navrh glave. A tek moja odjeća – na njoj sasvim sigurno ima mrlja od dječjih tjelesnih izlučevina.
Ali, bilo je dana kada bismo samo ležali u krevetu i bančili gledajući serije. Ti dani su mi bili omiljeni. Pomisao na dolazeći vikend koji ću provesti s tobom pomagala mi je da prebrodim naporne radne dane.
Odvezli bismo se do našeg omiljenog restorana, najeli se, kupili sladoled, a onda otišli kući i gledali serije sve dok ne zaspemo. Smijali bismo se do suza. Sljedećeg jutra, spavali bismo dokle smo htjeli.
Sjećaš li se svih onih subota kada bismo samo uskočili u auto i krenuli? Bilo gdje. Ili kada bismo pozvali društvo i dogovorili se da se nađemo u gradu za nekih pola sata? Nismo se morali vratiti kući do određenog vremena. Ako bismo i zaglavili, to nije bilo problem, jer smo mogli odrijemati sutradan. Priuštili smo sebi mnoge pustolovine, zar ne?
A ti si me imao cijelu samo za sebe. I to ono najbolje od mene.
Kako je samo danas naš život drugačiji. Ipak, to je baš ono što smo oduvijek željeli.
Ali, sada od mene dobivaš samo ono što na kraju dana preostane.
Kada stigneš kući, ja sam već preživjela onoliko dječjih nestašluka koliko jedva mogu podnijeti. Beba mi je ili već u rukama, ili pruža ruke da je uzmem, ili me slijedi u stopu.
Večera je uvijek na štednjaka, a ja radim stotinu stvari odjednom kako bih osigurala da nikome ne padne šećer toliko da mu “izrastu rogovi”. Kuća je obično u neredu. Igračke su razbacane svuda. Trudim se da nadglasam galamu bebe i uključen TV da bih te upitala kako ti je prošao dan na poslu. Ti sjedneš i kažeš: “Ispričat ću ti kasnije.” Ili mi počneš pričati samo da bi bio prekinut stotinu puta, jer me neko od djece zove ili se oboje moramo da se umiješati među djecu da se ne bi poubijala.
Na kraju, nakon što se izborimo s vremenom za kupanje, napadima bijesa oko pranja zuba i svim onim odugovlačenjima oko odlaska u krevet, mi konačno ostanemo sami. I tada, po prvi put tog dana, imam priliku zagledati se u tvoje drago lice. Još uvijek mi predstavljaš osvježenje, poput svježeg zraka. I da, tako si lijep!
Naši dani su sada strogo isplanirani. Nema više tog iznenadnog odlaska nekamo. To ne funkcionira s dva mališana. A i kada odemo nekamo, kada priuštimo sebi taj neophodni izlazak, svaki tren gledamo na sat kako bismo sve završili do dogovorenog vremena kada dadilja mora otići.
Ti trenuci s tobom su mi dragocjeni, ali tako brzo prođe. Nema više bančenja uz filmove i serije. Pokušamo i to ponekad, ali uglavnom oboje zaspemo i prije kraja. A spavanje ujutro? Ha, ha, ha! Smiješno!
Ali, ovaj život, ove bebe, one su sve ono što smo oduvijek želeli. Možda je sve neuredno i šašavo, ali je i divno na neki način. Sve naše nekadašnje “slobode” sada su zamijenjene nevještim dječjim poljupcima i crtaćima. Ipak, ni za što na svijetu to ne bih mijenjala. A znam da ne bi ni ti.
Ali, dragi moj, želim da znaš da sam tebe voljela prije njih.
Znam da izgleda kako sam sada njima potrebna u svakom trenutku, jer tako i jeste. Znam da ponekad imaš osjećaj da se moraš izboriti za moju pozornost. Danima i danima, jednostavno nema “dovoljno mene” da bih sve postigla. Vjeruj mi, i ja bih voljela da mogu!
Ali, apsolutno najbolja stvar koju možemo učiniti za našu djecu je da im omogućimo da na djelu promatraju našu ljubav. Mislim da je to nešto u čemu većina bračnih drugova griješi.
Oni zaborave da su prvo zavoljeli jedno drugo, a tek onda su došla djeca. I, kada jednog dana djeca odu iz obiteljskog doma, oni jednostavno utvrde da više ne poznaju jedno drugo. Shvatila sam to. To se lako može dogoditi.
Zaista je teško postići to u danima kada izgledam kao da sam izašla iz crtanog filma – čak i onda kada na brzinu odem u kupatilo da bih, prije nego što ćeš ti stići kući, namazala ruž za usne.
Teško je pokazati im da se volimo i onda kada se u restoranu svim silama trudimo ne napraviti dok ti pokušavaš da uhvatiš leteće igračke, a ja leteću hranu. Čovječe, pa mi smo dobar tim! Teško je to postići dok, istovremeno obavljajući nešto, pokušavamo razgovarati, sve vrijeme se upinjući nadglasati dječje ratne pokliče. Teško je pokazati im koliko se volimo kada se odjednom, dok pokušavamo da se sklupčamo na kauču, jedno od djece ugura između nas, a drugo nas već gazi svojim stopalcima pokušavajući učiniti isto.
Ipak, oni trenuci kada ti uspijem ukrasti poljubac neposredno prije nego što izađeš iz kuće ili oni trenuci između dva kaosa kada se ugnijezdim kraj tebe i pomirišem te – ti trenuci mi znače sve!
Kada djeca konačno zaspe, kada sve utihne i kada ležimo u krevetu zagrljeni, izlivajući svoja srca jedno drugom – to su mi omiljeni trenuci. Trenuci kada me držiš za ruku i pružaš mi priliku da i dalje maštam, kada me poguraš ako se obeshrabrim. Trenuci u kojima mi ponavljaš koliko si zahvalan za sve što činim.
A u stvari, ja sam zahvalna tebi. Ti si moje blago. Savršen dar! Onaj koga tako često uzimam zdravo za gotovo. Ti si strpljiv i brižan. Nesebičan si. Najvrjedniji si muškarac koga poznajem. Ne mogu ni zamisliti idem kroz ovaj život s bilo kim osim sa tobom. Mislim da ti samo želim dati do znanja da ja vidim koliko se trudiš, iako možda uvijek ne djeluje tako. Jasno mi je da ti najčešće od mene dobivaš samo ono što na kraju dana preostane – iscrpljenu, nesređenu, nervoznu mene. Ali, znaj da sam ja prije svih zavoljela tebe! I ti si i dalje taj – moj najdraži!
Vidiš, ovi mališani, kojima smo sada toliko potrebni, neće zauvijek ostati mali. Već sada rastu mnogo brže nego što bismo mi to željeli. Jednoga dana, imat ćemo petak navečer u kome nam neće biti potrebna dadilja. Doći će vrijeme kada ću morati saslušati i nove članove, priključene našem timu. Sigurno će mi stalno padati na pamet nove i lude ideje, a ti ćeš samo klimati glavom i podržavati me u svemu. A tada će ovi dani, naš sadašnji život, biti samo uspomena.
Tada ćemo ponovno biti samo nas dvoje. I šetat ćemo se i pričati o načinu na koji je Sela izgovarala “posgot” ili kako je Miha pokrivao ručicom usta kada bi mu nešto bilo jako smiješno.
Sjećat ćemo se koliko smo samo iscrpljeni bili. Ovi dani će nam tada nedosatajati (dobro, možda ne baš taj iscrpljujući dio). Nedostajat će nam oni sveti trenuci koje smo “krali” od obaveza da bismo bili nasamo jedno sa drugim. Nedostajat će nam oni ukradeni poljupci i flertovanje u kuhinji. Ipak, ti trenuci, u kojima pokazujemo da na prvom mjestu volimo jedno drugo, oblikuju našu ljubav zauvijek.
Dakle, ja ću završiti čišćenje prizemlja, a ti ćeš smjestiti tu malenu u krevet. Ona će te zamoliti da joj ispričaš još dvije priče, a vjerojatno i zatražiti još malo limunade…
Možda ćeš dobiti ono posljednje što je preostalo od mene i vjerojatno ćemo odmah zaspati od umora. Ipak, hajdemo pogledati tu novu seriju. Dozvoli mi da položim svoju glavu na tvoje grudi i da utonemo jedno u drugo. Nježno me uhvati za ruku, jer novi dan će ubrzo, i prije nego što želimo, osvanuti, a tada ćemo ponovo biti odgovorni za staranje o ona dva slatikiša.
Ti si mi sve!
I sada, i zauvijek!
Autorica: Jessica Satterfield; Izvor: Viseodzivota.com
