Zašto ona noću plače?
To se događa samo u kasnim noćnim satima kada su svi legli u krevete i netom prije zore koja nam donosi predivno svijetlo i sunce. Ona plače u tami, u mraku uspavane dnevne sobe, zrak je tako gust da ga se može nožem rezati.
No, njezini ga jecaju kidaju, bol je toliko opipljiva da se probija kroz godine i godine pritajene sramote. Ona plače kada misli da ju nitko ne može čuti. Kasno u noći ona šapuće tvoje ime.
Često se pitam kakav bi bio da si tu. Bismo li imali iste promjenjive oči; ponekad smeđe, a ponekad zlatne? Pitam se bi li se i tvoje usne izvijale u lukavi osmjeh zadržavajući smijeh na tajne šale koje leže između sestre i brata.
Naša bi veza bila tako duboka, ukorijenjena u zajedničkom djetinjstvu, iako ponekad teškom, ali svejedno ispunjenom ljubavlju. Da si ti tu znam da bi me zagrlio. I iako bi bio mlađi, nekako osjećam snagu koju bi imao u sebi. Učinio bi me hrabrom. Kada bi tata ponovno otišao i ne bismo imali što jesti, ne bih bila tako uplašena. Ne bih bila sama, u nemogućnosti pomoći mami.
Zbog toga ona plače po noći, znaš? Ona plače nad osobom koja bi ti postao da nije odlučila o tvom životu. Ona si razdire srce, u tami noći ona te moli za oproštaj.
„Žao mi je“, ona plače.
Jednom mi je ispričala o tebi. Kasno u noći su me njezini povici i plač probudili iz sna. Držala sam njezinu klonulu ruku. Činila se tako mala, kao da sam ja majka, a ona dijete. Usne opuštene od alkohola su mi ispričale priču o tebi.
Ispričala mi je priču o tajnoj sramoti od straha koja ju je prisilila da ti okonča budućnost prije nego si udahnuo svoj prvi dah. Osjećala je punu odgovornost za to što nikada nisi prohodao, nikada se nisi nasmijao.
Osjećala je takvu težinu nad svojom odlukom, plačući je žalila što te nikada neće vidjeti kako bacaš kapu u zrak i slaviš diplomu ili kako hodaš do oltara sa svojom izabranicom. Osjećala je težinu sjećanja koja nikada nisu postojala, ali koja su mogla postojati.
I ja ih osjećam. Još uvijek, pretpostavljam. Zbog mene je tebi rekla ‘ne’. Zbog mene ti nisi tu. Ti si preminuo kako bih ja mogla živjeti, a krivnja što ja sada postojim me još uvijek progoni.
Ona je smatrala da nije imala dugoga izbora, da nikako nije mogla hraniti dvoje djece. Tata je došao, tata je otišao, ali ne prije nego si ti nastao u njoj.
Ostavio je prazan račun, ali punu njezinu utrobu. Otišao je i pokupio sve što smo imali, a srce joj je ispunio brigom za život koji nije mogla obojima dati. Morala je izabrati jedno od nas, a budući da je moje lice već vidjela, bilo je lakše mene izabrati. Ti si bio samo mogućnost. Žao mi je.
Zbog toga ona noćima plače. Zbog toga mi još uvijek nedostaješ. To je mogućnost onoga što si mogao biti da si imao pravo birati da budeš s nama i da ti život nije istrgnut iz tvojih jedva formiranih prstiju. Ona je mislila da bira jedinu pravu opciju, no čak i deset godina kasnije je žalila što ti nije dala priliku da dođeš na ovaj svijet. Mogućnost svega što si mogao biti joj je slomila srce.
Mislim, da je znala kakvu će joj bol donijeti tvoja smrt, da je znala kakvu će tugu i žaljenje osjećati, nikada te ne bi napustila. Sada želi da je postojao drugačiji način, samo kako bi ti živio, kako bih ja živjela i kako bi ona živjela. Mislim da se nije osjećala živom ni trenutak nakon što si ti otišao.
S tobom je otišao dio nje, dio koji nikada nije vratila. Plakala je po noći moleći te da se vratiš. Ona je žudila za tvojim prisustvom, pokušavala izmoliti tvoj oprost; nije mogla prestati mrziti samu sebe. Po noći je plakala za tobom. Ti nikada nisi imao priliku plakati, a njezine su ti suze možda to nadoknadile.
Ona sada više nije s nama, ali još se sjećam njezinih suza. Još se sjećam koliko je čeznula za tvojim životom koji nikada nije izašao iz nje. Sjećam se da sam ju držala za ruku svjesna da ne mogu ukloniti tu bol. Kada je pustila da te uzmu ona je izgubila sebe. Pronalazim utjehu u otkupljenju, u ideji da ste sada zajedno.
Ona je znala da joj je Bog oprostio, ali ona sama sebi nikada nije mogla oprostiti. Možda sada, kada su majka i sin ujedinjeni u vječnosti, ona može pronaći mir koji joj je bio potreban. Volim misliti da ju sada ti držiš za ruku, tvoji nježni prsti uklanjaju kosu s njezinog čela. Volim misliti da ona sada više ne plače.
Nikada se nije mogla riješiti misli o tome što si sve mogao biti, kakav si mogao biti, a to je bol koju nitko ne vidi. To je tiha i tajna bol naših izbora, izbora koji ne utječu samo na nas nego i na sve oko nas. Gubitak je težak podsjetnik koji zavija u bolovima iz tame i za kojeg nema lijeka. Zahvalna sam što je ona napokon našla lijek.
Zahvalna sam što je ponovno pronašla tebe. Kada vas jednog dana vidim kako mi hrlite u susret, znam da ću vas prepoznati. Mislim da ćeš imati moje oči. Mislim da ćeš imati moj osmijeh. Mislim da ću napokon vidjeti kakav si mogao biti.
Autorica: Brie Gowen; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com
