Moliti se može biti teško. Kao što je jedan teolog u prošlosti rekao: „Postoje periodi u mom životu kada bih radije umro nego se molio“. Kada se radi o zajedništvu s Bogom kroz molitvu treba nam sva raspoloživa pomoć.
Jedan način kako neki od nas pronalaze uspjeh u molitvenom životu jest primjenjivanje Isusove molitve. Umjesto da se okrivljavamo zato što ne molimo dovoljno (što može biti istina), svoj pogled trebamo usmjeriti na Isusa i vidjeti može li nam njegov primjer pomoći u razumijevanju i uživanju u molitvi.
Isusova molitva otvara nam prozor u najdragocjeniji odnos između čovjeka na zemlji i Boga na nebesima. Postoje mnogi važni i istaknuti aspekti Kristove molitve o kojima se može raspravljati, no ovdje ćemo govoriti o pet koji bi nam mogli pomoći da malo drugačije razmišljamo o molitvama koje predajemo Gospodinu slave.
1. Molitva ”Oče naš” je bila revolucionarna
U Isusovo vrijeme, a i prije toga Židovi su se obično Bogu obraćali u molitvi sa ”Jahveh”, ”moj Gospodine”, ”moj Bog” ili ”Bog moga oca”. Kada se Isus obraća Bog u molitvi kao svome Ocu (Matej 11, 25), ovdje vidimo način obraćanja kakvog se nije moglo čuti prije u molitvama.
Bez obzira govorilo li se o liturgijskim ili ”slobodnim” molitvama nitko prije nikada YHWH nije zvao ”Oče”. Što se tiče našeg Gospodina trebamo uzeti u obzir to da je on morao Boga zvati svojim Ocem jer je On bio u Odnosu sa Ocem, odnosno Božji Sin koji je postao čovjekom.
Razlog zbog kojeg i mi u molitvama Boga možemo nazivati Ocem jest iz razloga što dok smo ujedinjeni s Kristom mi dijelimo Njegov identitet i na temelju toga imamo pravo Boga nazivati svojim Ocem koji je na nebesima jer smo mi Njegova djeca na zemlji.
2. Isus je često molio sam
Marko nam piše da je Isus ustajao „vrlo rano ujutro, dok je još bila tmina“ kako bi odlazio moliti se u „izolirano mjesto“. (Marko 1, 35) Otišao je iz Kafarnauma kako bi molio sam. Ovdje Marko vrlo vjerojatno povezuje ovo djelo s boravkom Izraela u divljini gdje je Izrael trebao održavati odnos s Bogom. Ono što je zanimljivo je da je u Markovom Evanđelju Isus uvijek molio sam (Marko 1, 35; 6, 46; 14, 32-39) te da Ga to ni na koji način nije spriječavalo u Njegovoj službi.
Luka isto tako bilježi nekoliko situacija kada je Krist molio često sam:
– „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo“. (Luka 3, 21)
– „Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto“. (Luka 4, 42)
– „A on se sklanjao na samotna mjesta da moli“. (Luka 5, 16)
– „Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu“. (Luka 6, 12)
– „Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: “Što govori svijet, tko sam ja“? (Luka 9, 18)
Možda je bila stvar u tome da se Isus morao često moliti sam jer je On sam najbolje razumio jedinstvenu prirodu svoje službe, a Njegovi učenici jednostavno ne bi mogli podnijeti vrstu komunikacije koja bi se odvijala između Boga (Sina) i Boga (Oca) u snazi Boga (Duha Svetoga). Nadalje, iz ovoga svi mi možemo naučiti vrlo važnu lekciju: trebali bismo tražiti mjesta za molitvu gdje nas se neće moći lako prekinuti.
3. Isus je znao da će biti nagrađen
U Mateju 6, 6 Isus obećaje svojim učenicima da će ih njihov Otac nagraditi kada budu molili u tajnosti. U tom poglavlju riječ ”nagrada” se spominje nekoliko puta, što nam ukazuje na blagoslove koje nam naš Otac može dati kao odgovor na privatne molitve. Nemamo jer ne tražimo (Jakov 4, 2) što pokazuje naš nedostatak vjere. (Matej 21, 22) Krist je tražio jer je imao snažnu vjeru.
PROČITAJTE: 3 snažne molitve kojima se Isus molio Bogu (a možeš i ti!)
Primijetite Njegovu molbu na primjer u Ivanu 17. Zauzvrat On nas želi pribiližiti Bogu u vjeri, vjerujući kako On postoji te da će nagraditi one koji Ga traže. (Hebrejima 11, 6) Kao što vidimo u Ivanovom Evanđelju Isus je vjerovao da Bog postoji, približio Mu se i molio za svoju nagradu: „A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo“. (Ivan 17, 5) Mi bismo trebali činiti slično, sve dok god je to u biblijskom kontekstu.
4. Isus je u molitvi pronašao radost
Mi volimo zamišljati Isusa kao čovjeka tuge. (Izaija 53, 3) Ovo je istina, no Isus je bio i osoba radosti. Kršćani trebaju uvijek biti radosni (Filipljanima 4, 4) i za to imaju dobar razlog. Trebali bismo biti radosni zbog Božjeg djela u pogledu spašavanja grešnika. Ovo djelo uključuje ulogu Duha koju on ima u životima Božjeg naroda. Oni koji su u Duhu na Božja djela dragovoljno odgovaraju pokajanjem i to nikada ne čine bez radosti.
Isusova radost postoji kao temelj naše vlastite. Kroz cijelo Evanđelje Luka jasno prikazuje odnos između Oca i Sina, gdje Duh Sveti ima ulogu poveznice ljubavi i radosti između njih. Koji su točno razlozi Isusove radosti?
Prvo trebamo vidjeti jednu važnu istinu o Kristovom životu na zemlji gdje se za vrijeme svoje službe susreo s mnogim izazovima što je na kraju kulminiralo u getsemanskom vrtu i na Golgoti. Gospodin Isus, iako „prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama“ (Izaija 53, 3) je uvijek iskusio radost. Ovo nam može biti iznenađujuće sve dok ne shvatimo nekoliko važnih činjenica o kršćanskoj radosti.
Kršćanska radost je plod Duha. (Galaćanima 5, 22; vidi isto Djela 13, 52) Posjedovanje Duha implicira na cjelovito prisustvo Njegovih darova. Dijete Božje može tvrditi: „Pa, posjedujem ljubav, ali nemam radosti samokontrole ili strpljivosti“. No naša ljubav je radosna ljubav. Naše strpljenje je radosno strpljenje. Plod (jednina u Galaćanima 5, 22) Duha znači da moramo i da ćemo biti uistinu (iako nesavršeno) puni ljubavi, radosti, vjerni, strpljivi i tako dalje.
U pogledu našeg Gospodina, čovjeka Duha, On je bio ispunjen Duhom izvan svake mjere. (Ivan 3, 34) U ovome smislu Krist je posjedovao plod Duha, što uključuje radost- potpunu i savršenu. Pomazan od strane Duha kako bi dovršio svoj zadatak (Luka 3, 21-22; 4,1; 14; 18) Isus je bio ispunjen Duhom radosti. Drugim riječima, da Isus nije imao radosti ne bi imao niti ljubavi i obrnuto. Ovo pojašnjava kako to da je imao radost čak i kada je najviše patio. (Hebrejima 12, 2) Bez obzira na to koliko patnja bila intenzivna Isus je znao da postoji svrha u toj patnji koja će Njega i nas dovesti do Njegove slave.
Isus se ”radovao u Duhu Svetome”. (Luka 10, 21) No ”radovati se” nije adekvatan opis. Umjesto toga, prijevod grčke riječi bi više odgovaralo značenju ”likovati” ili ”skakati od radosti”. Molitva je za njega bila radost. Ovo je kod mene dovelo do pojave (vjerujem) ”svete zavisti” koju imam prema Gospodinu.
5. Isus je molio zbog nevolja
Nevolje i iskušenja nas potiču na molitve. Slično je bilo i s našim Gospodinom. U značenju molitve Isus je bio u nevolji i kušan. Ove riječi su rijetkost u Novome Zavjetu. Učenja Riječi nam ne uspijevaju u potpunosti prikazati što se ovdje događalo. Ipak, možemo vidjeti djelić intenzivnosti Njegovog iskustva kada je Isus molio: „Moja duša je nasmrt žalosna“. (Marko 14, 34)
Zapanjujuće, Isus je slobodno priznavao svoje patnje pred ljudima koji su Ga vidjeli u moći i snazi (kada je na primjer uskrišavao mrtve ili istjerivao demone). Jobova patnja, agonija koju je Abraham osjetio kada je sina stavljao na oltak, Josipova tuga, Davidova žalost zbog Abšalomove smrti i tugovanja opisana u Psalmima ukazuju agoniju jedine osobe koja nije zaslužila nikakvo očajavanje u svome životu – Isusa.
Samo je Isus mogao razumjeti što Ga očekuje jer je On savršeno poznavao Boga. Zauzvrat, Kristovo poznavanje Boga dalo Mu je pouzdanje, radost i odlučnost Duha da učini kako je Njegovom Ocu po volji. Ovo znanje u Njemu je izazvalo priznavanje da je Njegova duša žalosna do smrti. Kako se u tim trenucima naš Gospodin nije borio sa mislima opisanim u Izaiji 53 koje postaju stvarnost?
Kristov život je bio sličan neprekidnom Getsemanskom vrtu, što nam piše u Luki 12,50: „Ali ja prije imam da uzmem na sebe krštenje, i kako me to muči, dok se ne svrši“! Božji gnjev će preplaviti Spasitelja. S obzirom na tu stvarnost Isus se neprekidno molio jer je bio čovjek koji je živio stalno imajući na umu to da će On pretrpjeti za naš i naše spasenje.
Autor: Mark Jones; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org
