Mladi student na jednom sveučilištu je pošao u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je blizu radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori : “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu , a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.”
Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče promatrati novčić neko vrijeme. Ponovno se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je iu njoj pronasao novčić. Odjednom su ga svladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.
Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita : “Da li bi bio sretniji da si se našalio s ovim seljakom nego što si sada?” Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: ”Blagoslovljenije je davati nego primati!” “
