„Ovo će biti teško za čitati onima koji me znaju, ali trebam vas da čujete što imam za reći.
Posljednjih šest mjeseci živim u Madridu a prošlog me vikenda posjetila prijateljica. Otišle smo u izlazak pogledati Flamenco. Obje smo pile, a kada smo izašle iz bara, odvojile smo se. Dok sam pokušavala otići kući, sjela sam na krivi autobus koji me odvezao do zadnje stanice, u dio grada kojeg ne poznajem.
Posljednja sam izašla iz autobusa, ostali su vozači parkirali svoja vozila. Sjedila sam na klupi na autobusnoj stanici i pokušavala odlučiti što da iduće napravim. Jedan je muškarac s autobusa vidio da sam izgubljena i uzrujana sjeo kraj mene i ponudio pomoć.
Bila sam izgubljena u 4 u noći, a sav je javni prijevoz prestao s radom. Trebala mi je pomoć, a ovaj mi je čovjek mogao pomoći da dođem kući.
Nije mi jasno što se iduće dogodilo, ali čim sam shvatila da sam u opasnosti pokušala sam otići. Ali muškarac je počeo biti nasilan.
Dok sam se borila, počeo me tući. Vikala sam i borila se sa svom snagom. Očajno sam pokušala uzeti svoj telefon ali on je na španjolskom rekao „Ja imam tvoj telefon, ne možeš nikoga nazvati.“
Udarao me po licu dok se nisam više mogla boriti. Nisam više mogla vikati. Nisam mogla gledati kroz krv koja mi je bila na licu.
Bila sam sigurna da će me ubiti. Naposljetku sam zatvorila oči, nadala sam se da će me prestati tući, pravila sam se da sam mrtva. Molila sam se da ga neće biti kada otvorim oči. Ne znam koliko je vremena prošlo kada sam otvorila oči, a kada sam pogledala, njega nije bilo.
Silovao me.
Bila sam zaslijepljena krvlju i mrakom. Sjela sam i tražila svoje stvari. Tajice su mi bile poderane i oko cipela i nisam ih mogla navući. Pokidala sam ih i navukla i počela trčati.
Bosa sam trčala po ulici i vrištala za pomoć. Mahala sam ali kraj mene je prošlo 3-4 auta. Napokon je jedan auto stao. Otrčala sam do njega vrišteći. Krv mi je bila po licu, kosi i jakni. Ljubazni stranac, kojem nikada neću moći zahvaliti, nazvao je hitnu pomoć i smirivao me dok sam čekala njihov dolazak.
Odveli su me u bolnicu. Bila sam sama, prestravljena. Nisam nikoga mogla kontaktirati satima.
Osoblje bolnice situaciju je shvatilo ozbiljno. Odmah su me odveli na magnetnu rezonancu, pregledali su me za silovanje i pregledali su mi vid jer mi je jedno oko bilo zatvoreno. Nos mi je bio slomljen na 4 mjesta. Imala sam masnice i ogrebotine po cijelom tijelu.
Zadnjih par dana nejasno su prošli u medicinskim pregledima, pravnom savjetovanju i policijskim istragama. Policija Madrida je bila nevjerojatno susretljiva kroz cijeli proces, a moj je slučaj bio prioritet. Zamolili su me da se vratim na mjesto zločina i prepoznam točno mjesto napada. Tamo su pronašli neke moje stvari i moju krv na ogradi. Forenzički je tim oprezno zakupio DNK nalaze i dokaze.
Ovog sam jutra muškarca koji me silovao pogledala u oči i prepoznala u policijskoj stanici. Ići će na sud u budućnosti, ali za sada je u zatvoru gdje će i ostati. Kasnije, dok sam gledala snimku vožnje autobusom, gledala sam kako me on gledao tijekom vožnje.
Mogao me ubiti. Ostavio me u mraku u lokvi moje krvi, odmah kraj glavne ceste. Možda je mislio da sam mrtva. Ali ja sam preživjela. Još sam ovdje.
Jedini osjećaj kojeg osjećam nakon cijelog tjedna je olakšanje. Olakšanje da sam i dalje živa.
Molim vas. Svaku ženu, svaku mamu, sestru, kći, suprugu ili prijateljicu. Molim vas da ih zagrlite kažete da je ovo vrlo, vrlo stvarna mogućnost.
Nikada ne bih pomislila da mi se ovo može dogoditi. Godinama putujem sama. Kroz mnoge gradove i države. Snažna sam, inteligentna i neovisna. Ništa od toga nije važno ako ste na milost i nemilost muškarca koji vas želi ozlijediti.
Ovo je stvarno. Ovo se dogodilo. Ovo se događa. I ovo će se, na žalost, nastaviti događati. Ali molim vas, nemojte ikada pomisliti da se ovo ne može dogoditi vama.
Okružena sam predivnim, snažnim ljudima koji su puni ljubavi. Oni su mi dali već puno podrške. Njihove riječi i ljubav dali su mi puno snage.
Neću dopustiti da mi ovo skrši duh. Ta me noć neće odrediti kao osobu. Neću dopustiti da mi taj čovjek oduzme neovisnost koju imam kao žena. Ali stvari će se za mene promijeniti. Nikada više neću piti do točke da prestanem biti oprezna. Ali ova se strašna stvar stalno događa ženama. Kada su pijane, kada su trijezne, na izletu, u sigurnosti taksija, čak i u hotelima. Nitko od nas nije nepobjediv, a ja to sada znam.
Kako možemo spriječiti da se ovo događa? Mi kao žene ne možemo. To ovisi o muškarcima koji moraju razumjeti što znači poštovati ženu. Hvaljenje u svlačionici, fićukanje ženama, hvatanje stražnjica u disku. Upamtite, te sitnice mogu prerasti u nešto veće.
Žene nisu predmeti, mi nismo ovdje da nas se iskoristi i odbaci. Mi ne možemo živjeti u strahu, ne možemo dopustiti zlu da pobijedi. Neka vas ova poruka osnaži, a ne obeshrabri.
Vrlo sam sretna što sam uopće ovdje. Osjećam olakšanje i odgovornost da podijelim svoju priču. Govorim u ime svih onih koji su iskusili ovaj pakao i u ime svih onih glasova koji su utišani. Ova je priča mogla završiti drukčije. Stvari se moraju promijeniti.
Autorica: Andrea Sicignano; Prijevod: Ida U.; Izvor: Facebook
