Krštenje u Duhu Svetom je poznato vjerovanje pripadnika karizmatskih ili pentekostalnih kršćanskih zajednica. Što je točno krštenje u Duhu?
Dugo vremena nakon što je zajednica otišla, ostao sam u crkvi. Otvarao sam svoje srce Bogu. Bio sam ožalošćen siromaštvom mog kršćanskog iskustva, svojom nesposobnošću da prekinem dugotrajne navike, svojom mlitavošću u molitvi i nezainteresiranošću za Biblijom.
U mom životu nije bilo snage, nimalo radosti. Nisam imao želje govoriti drugima o Kristu. Bio sam spržen i suh, a to sam znao.
I dok sam tako čekao na Boga u tišini dogodilo se nešto začuđujuće. Osjetio sam nazočnost Isusa tako blizu da sam gotovo mogao ispružiti svoju ruku i dotaknuti Ga. Bio sam obujmljen u Njegovoj ljubavi i toplini. Znao sam da je čuo moje molitve. Zatekao sam se kako plačem od radosti i izgovaram riječi koje moj um nije oblikovao, neki oblik novoga jezika. Shvatio sam da me vodio u potpuno novu dimenziju molitve i slavljenja. Dok sam se prije mogao moliti samo nekoliko minuta, sada sam se htio moliti cijelo vrijeme. Našao sam se kako slavim Boga na ovom novom jeziku dok sam vozio auto i prao posuđe. U danima koji su uslijedili stvari su se dramatično promijenile. Počeo sam dobivati mentalne slike, i to često druge ljude u čudnoj situaciji. Kada sam skupio hrabrosti da im to kažem, izgleda da je gotovo uvijek sjekira pogodila metu i ispunila potrebu koju su imali, ali za koju ja nisam znao. Također se sjećam jedne prigode kad je moja majka ležala jer je imala ozljedu kralježnice. Vrlo provizorno, pitao sam je želi li da se molim za nju, i na moja čuđenje rekla je da želi. Molio sam se i shvatio da su se te čudne riječi kotrljale dok sam se molio. Ona je bila začuđena time, ali još više i više kad je osjetila toplinu koja je snažno dolazila iz mojih ruku koje sam položio na to bolno mjesto kralježnice. Završivši s molitvom, ona se ispravila u sjedeći položaj – prvo nesigurno, zatim pouzdano. Ustala se, pognula, isprobala svoju kralježnicu u raznim položajima i rekla u tonu začuđene zadivljenosti: “Sada je sve u redu. Bol je nestala i mogu se prirodno kretati. Ovo je predivno.”
Što je krštenje u Duhu?
Posljednjih godina ovakve su se stvari događale milijunima ljudi. Inicijacija u ovo izvanredno iskustvo duhovne moći i radosti često se naziva krštenje u Svetom Duhu.
Do sada u ovoj knjizi nismo dali dovoljno pozornosti trećoj velikoj niti u kršćanstvu, uz katoličku i protestantsku, dakle karizmatskoj. Nismo se vratili da bi preispitali pogled treće osobe koju smo susreli za vrijeme naše šetnje u prvom poglavlju. Zanemarili smo pentekostalne, s njihovim naglaskom na vitalnu važnost krštenja “s” ili “u” Duhu Svetom. Sve je dobro: najbolje smo ostavili za kraj! I sigurno je ovo najbolji dio cijeloga kompleksa kojeg poznajemo kao krštenje. Jer je to božanski dio. Tiče se djelovanja Boga Duha Svetoga u životima ljudi koje je zapečatio kao svoje. I značajno je da ova riječ koja označava osobno posjedovanje, “pečat” (sphragis), pisci drugog stoljeća redovito koriste za kršćansko krštenje i pisci prvog stoljeća to uvijek povezuju s Duhom Svetim. “On nas je obilježio pečatom i stavio nam u srca zalog – Duha.” “U njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim.” (2 Kor 1,22; Ef 1,14) Knjiga Otkrivenja voli opisivati kršćane kao one koji “imaju pečat Božji na svojim čelima” (npr. Otk 7,3; 9,4). Pod Starim zavjetom obrezanje je bilo i znak i pečat članstva (Rim 4,11). Pod Novim to je krštenje; ali krštenje koje nas dovodi u okružje Duha.
I to je ono što pentekostalni žele reći. Izgleda da mnogo kršćanskog krštenja ne dovodi nikoga u okružje Duha. U njihovim životima ne možete vidjeti promjenu. Kada je Duh sišao na Samaritance, ljudi nisu sumnjali u to. Kad je sišao na Kornelija, svatko je to mogao vidjeti. Kada je došao na dan Pentekosta, bilo je savršeno jasno svakome u tom krugu (Djela 8,17.18; 10,44.45; 2,1-13). Ali gdje su dokazi takvog krštenja danas? To je vrlo stari problem. Ivan Pustinjak se žalio zbog toga u pustinjama Sirije u petom stoljeću: “Kakav dobitak imaju djeca od krštenja?”
Uistinu, kakav dobitak? I tako u pentekostalnim krugovima i često u krugovima karizmatskih kršćana, koji imaju sličnu teologiju kao i pentekostalni, ali ostali u glavnim linijama denominacije, krštenje u vodi smatraju gotovo nevažnim, dok na krštenje u ili Duhom Svetim smatraju neophodnim.
Krštenje u Duhu Svetom i obraćenje
Što karizmatski kršćani podrazumijevaju kad govore o krštenju u Svetom Duhu? Naravno, postoje manje razlike u najdinamičnijem pokretu koji se odviju u crkvama oko nas danas i kojem želim priznati svoj osobni dug. Glavna točka je dovoljno jasna. Krštenje u Duhu Svetom je viđeno kao duboko i datirano iskustvo u kojem Sveti Duh preplavljuje život vjernika: najčešće ono dolazi nakon krštenja i obraćenja. “Svatko mora uočiti da obraćenje i krštenje u Duhu Svetom nisu samo dva različita iskustva – oni su dani za različite i odvojene svrhe. Obraćenje je iskustvo Isusa Krista po kojem nekršćanin postaje kršćanin, dok je krštenje u Duhu Svetom iskustvo kršćanina koje će ga učiniti snažnim kršćaninom. To je tako jednostavno.” (Don Basham, Ministering the Baptism in the Holy Spirit, p. 26f.)
Pa, bilo bi ljupko kad bi bilo tako jednostavno! Basham koristi pet odlomaka u Djelima kako bi opravdao ovu tvrdnju “drugog iskustva”. To su Djela 2,1-21, gdje učenici koji su već dugo vremena poznavali Isusa, sada proživljavaju snažnu invaziju Njegovog Duha; Djela 8,1-7, gdje su Samaritanci bili kršteni, ali Duh Sveti još ne bijaše sišao ni na jednoga od njih prije nego su apostoli došli iz Jeruzalema kako bi položili ruke na njih; Djela 9,1-19, gdje nam govori o trodnevnoj razlici između Pavlovog obraćenja i njegovog ispunjenja Duhom; Djela 10,34-46, gdje Basham stavlja jaz od nekoliko minuta nakon obraćenja Kornelija i krštenje njegovog doma Duhom; i Djela 19,1-8 gdje je upitan tucet učenika Ivana Krstitelja: “Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?” Odgovorio je: “Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti.”
Krštenje u Duhu – što kaže Biblija?
Ti su odlomci gotovo uobičajeno navedeni kako bi opravdali doktrinu o drugom iskustvu, “krštenje u Duhu Svetom” za kršćane. Ali hoće li oni nositi teret koji je prevaljen na njih? Sumnjam. Hajdemo ih još jednom promotriti. Sigurno je da su učenici već godinama poznavali Isusa i nisu bili kršteni Duhom Svetim sve do Pedesetnice. Ali to je samo jedna točka! Sveti Duh nije bio dostupan da bi došao i nastanio se u vjernicima sve dok Isus nije bio proslavljen, Njegovo otkupiteljsko djelo dovršeno, pobjeda osvojena. “Duh nije bio dan”, zabilježio je Ivan u svom Evanđelju, “jer Isus ne bi još proslavljen” (Ivan 7,39). Nije to bio “drugi okus” za učenike na Pedesetnicu. Bio je to prvi okus.
Isto je bilo i s Pavlom i Kornelijem. Pokajanje, vjera, krštenje i primanje Duha, sve je to došlo u vrlo kratkom vremenu te su postojali isti manifestirani elementi u istom procesu inicijacije. Oni koji jedini na prvi pogled izgledaju kao slučajevi drugog iskustva su slučaj Samaritanaca i Efežana. Sve kasnije jasno nije bilo takve naravi. Oni uopće nisu primili kršćansko krštenje, rečeno nam je: osim Ivanovog pokajničkog krštenja koje zasigurno nije bila ista stvar. Naravno da nisu “primili Duha Svetoga kad su povjerovali”: oni nisu ni znali da je doba Duha koje je Ivan prorokovao zapravo došlo. Tako su oni primili kršćansko krštenje i odjednom su bili uronjeni u dinamično okružje Svetoga Duha. Gotovo jednofazna inicijacija. Odgoda u Samariji? Ostavljeni smo sa samo jednim odlomkom u kojemu sigurno ne može biti sumnje. Samarija. Zbog čega je postojala razlika u vremenu između vjere i krštenja Samaritanaca i njihovog primitka Svetoga Duha kada su apostoli došli iz Jeruzalema? Mnogi su odgovarali na ovo pitanje. U svakom vidu ovo je iznimna pojava i ne bi bilo mudro izgraditi svu teologiju na iznimci! Ovo je nesigurna podloga na kojoj pentekostalci podižu doktrinu drugog blagoslova po Svetom Duhu ili za katolike da grade doktrinu primitka Duha Svetoga po episkopalnoj konfirmaciji. Oboje koriste isti tekst. Ne mogu obje strane biti u pravu. Nije li najvjerojatnije da niti jedna nije u pravu? Sjetite se, ovo je prvi puta bilo da je evanđelje propovijedano izvan židovskoga područja. Židovi i Samaritanci bili su ljuti neprijatelji, i to stoljećima. Ne daje li nam to na znanje zbog čega je Bog zadržao Duha sve dok Petar i Ivan nisu došli? Bilo je to tako da bi svi mogli vidjeti da je Bog u svoje kraljevstvo primio ne samo Židove, već i omražene i prezrene Samaritance i da pomiri nepomirene s Kristom.
Stoga je vjerujem bio takav božanski zahvat u slučaju Kornelija. On je prvi pogan koji je došao Kristu. Pogane su mrzili čak i više nego Samaritance. Kako je Bog mogao uvjeriti svoje apostole s tim da su im dane sve predrasude o njihovom porijeklu, da evangeliziraju pogane (iako im je to naložio u Velikom poslanju!)? Pa i tu je bilo posla. Petru i Korneliju trebala je vizija kako bi se uopće i sastali! I tu je Bog ušao i izlio svoga Svetoga Duha na Kornelija i prijatelje prije nego je Petar uopće dovršio svoju evangelizacijsku propovijed! Bog je pojasnio da je on prihvatio pogane autsajdere, kao što je prihvatio i Samaritance autsajdere. On nema omiljenih. Petar i njegova klapa shvatili su poruku. “Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bijahu veoma iznenađeni što se i na pogane izlio dar – Duh Sveti. Jer ih čuše gdje govore (tuđim) jezicima i slave Boga. Tada Petar reče: ‘Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?’ “ (Djela 10,45-47) I naravno, nitko nije.
Tako da ako pobliže promotrimo svih pet osnovnih odlomaka koje obično navode kako bi opravdali pentekostalnu tvrdnju o dvostadijskoj inicijaciji dokazuju se nedovoljnima da bi nosili egzegetsku težinu koja je položena na njih. Samo jedan, o Samaritancima, ima pravi kredibilitet uopće, i zato, kao što smo vidjeli, vjerojatno postoji bolje objašnjenje.
“Krštenje u Duhu” – novozavjetne reference
Priđimo tome s druge strane. Što je prema Novom zavjetu krštenje “u” (ili “po” – samo je jedna grčka riječ za oboje) Svetom Duhu? Štoviše, postoji sedam referenci za to: niti više niti manje. I šest od njih se odnosi na kontrast između krštenja pokajanja koje je Ivan prakticirao i krštenja Svetim Duhom koje je njegov nasljednik imao inaugurirati. To je jednostavno značenja Marka 1,8, njegove paralele u Luki 3,16 i Mateju 3,11 te bliska paralela u Ivanu 1,33. Sve prave oštar kontrast između Ivanovog privlačnog krštenja pokajanja i krštenja Duhom Svetim koje je Isus imao donijeti.
U Djelima 1,5 postoji ista aluzija i isti kontrast, “Čekajte”, rekao im je Isus, “na obećanje Očevo, za koje ste čuli od mene, jer je Ivan krstio vodom, ali vi ćete domalo biti kršteni Duhom Svetim.” I naravno da se dogodilo. Za nekoliko dana, na proslavi Pedesetnice, kada su se Židovi skupljali da bi proslavljali davanje Mojsijevog zakona, Bog je dao svog Duha, unutarnjeg zakonodavca da ga prime svi vjernici u Mesiju. On je donio ne samo zakon Božji upisan na njihovim srcima, kao što su proroci obećali (Ezek 36, 25-32; Jer 31,31-34; Joel 3,11), već i oprost za prošle padove te moć za buduće učeništvo.
Šesta referenca se nalazi u Djelima 11,15-16 i ponovno kontrastira Ivanovo krštenje pokajanja i Isusovo krštenje Duhom. “I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti (pr. Kornelija i njegov dom) kao i na nas u početku. Tada se sjetih riječi Gospodnje: ‘Ivan je krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim.’” Ovo je jedan od vrhunaca u Djelima, gdje Duh Božji prodire kroz ljude nepristrano. Zbog toga je to zapisano, ništa manje od tri puta. Iz tog razloga Petar to priznaje kao poganski ekvivalent Pedesetnice. Isus nije krstio samo Židove već i Samaritance i pogane Duhom kojega je davno prije obećao po Ivanu! Ne bi trebalo biti razlike između onih koji su se pokajali (11,18), koji su uzvjerovali Gospodina Isusa (11,17) i koji su kršteni Duhom Svetim. Jedan stupanj inicijacije.
Isto vrijedi i za posljednju novozavjetnu referencu o “krštenju u Duhu Svetom”. Ono dolazi u 1 Korinćanina 12,13: “uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi ili slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom.” Teško da je Pavao to mogao objasniti na još jednostavniji način. Niti više polemički. Jer su se mnogi njegovi čitatelji iz Korinta uznosili svojim izvanrednim darovima kao jezicima, iscjeljenjima, proroštvima, vjerom itd., i prezirali ostale. Kako bi oni voljeli tvrditi da su samo oni koji govore u jezicima, samo oni obdareni izvanrednim darovima, kršteni u Duhu Svetom. Ali Pavao nije ništa takvo opravdavao. Jedan je Duh koji osposobljava ljude da bi izrekli najosnovniju kršteničku ispovijed: “Isus je Gospodin” (12,3). I taj ih jedan Duh sve krsti u Krista, bez obzira na razlike među njima (12,13).
Samo jedno krštenje
Svih sedam referenci na “krštenje u Svetom Duhu” u Novom zavjetu upućuju ne na drugo iskustvo, već na neponovljivo, kompleksno, uronjenje u Krista, s pokajanjem i vjerom, sinovstvom i javnim svjedočenjem, darom Duha Svetoga i pečatom pripadanja, da su sve to dijelovi inicijacije u Krista. Neki dijelovi te cjeline pojavljuju se ranije, a neki kasnije. Mogu dolaziti u različitom redoslijedu kod različitih ljudi. Neki ljudi su izgleda vrlo slabi u pokajanju i dugo nakon njihovog obraćenja. Izgleda da neki imaju krštenje, ali nemaju vjere, ne još. Čini se da su neki to imali dugo godina na niskom nivou i onda izvorno oživjeli u novoj dimenziji u sili Duha Svetoga. Sve to zajedno spada u Božje svrhe. Sve su to različite i komplementarne niti u jednom i jedinom obredu kršćanske inicijacije, krštenju.
Da, sve to ide zajedno, iako u svom životu, u različitim situacijama možemo iskusiti različite niti. Osoba može biti krštena kao dijete, biti obraćena kao tinejdžer i biti oslobođena da uživa u svom nasljedstvu u Duhu u kasnijim godinama. Ali ono ide zajedno. Sve su to dijelovi koji čovjeka čine kršćaninom, kao što smo vidjeli u ranijem poglavlju. Crkva na krštenje gleda kao na što ono čini. S gledišta pojedinačnog odgovora njegovo pokajanje i vjera, bitne su stvari. S Božjega gledišta, ono što je bitno je primitak Duha Svetoga, koji ga zapečaćuje kao člana Božje obitelji. Ali sve su to niti jednog užeta koje kršćanina veže uz njegovog Gospodina.
“Milost katkad prethodi sakramentu, ponekad dolazi nakon njega, a katkad uopće ne dolazi iza njega.” Tako je napisao Teoderet još u petom stoljeću. Savršeno je očito da ogroman broj ljudi koji su bili kršteni uopće ne pokazuju znakove novog života. Pavao je upozorio Korinćane na tu opasnost: to se dogodilo njihovim izraelskim praocima. Svi su oni primili starozavjetne prototipe sakramenata. Svi su oni prošli kroz kršteničku vodu, Crveno more. Bog ih je hranio duhovnom hranom, manom u pustinji. Pa ipak su umirali u pustinji. Nisu imali duhovnog života. I Pavao podsjeća čitatelje: “Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama… Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1 Kor 10,11.12) To što su primili krštenje i euharistiju nije bila veća garancija za duhovni život ili vječnu sigurnost Korinćana – ili za nas – nego što je prolazak kroz Crveno more i blagovanje mane bilo za Izraelce. Same izvanjske formalnosti nisu nikada nikoga spasile i nema koristi oslanjati se na naše krštenje ako se nikad nismo pokajali, položili našu vjeru u Krista ili primili Njegovog Svetog Duha. Ove stvari združene idu zajedno u kršćanskoj inicijaciji. Čovjek nije potpuno kršćanin sve dok nema to troje; krštenje, pokajanje i vjeru i dar Duha Svetoga. Možda će negdje uz put primiti dar govorenja u jezicima zajedno s drugim znakovima nazočnosti Duha. To je u redu. Ali nemojmo to zvati krštenjem. Novi zavjet to ne čini i samo ćemo širiti zbunjenost ukoliko to budemo činili.
“Oslobođenje” u Duhu
Kako ćemo onda nazvati ovo oslobođenje u novu dimenziju kršćanskog iskustva i svježih duhovnih darova koje mnogi nazivaju “krštenje u Duhu Svetom”? Možda je “oslobođenje” u Duhu dobar izraz. Što se događa, naravno, je da mi u stvarnom iskustvu otkrivamo ono što je već bilo potencijalno ovdje sve vrijeme u našem krštenju. To je slučaj posjedovanja našeg posjeda. Sviđa mi se priča o jednoj staroj dami u australskoj zlatnoj groznici koja je bila razočarana u svojoj potrazi. Tako se smjestila u jednostavnu kuću na jednom malom dijelu zemlje. Godinama kasnije, nađena je žila zlata ispod njezine kuće. Ona ga je iskopala i postala bogatašica. Posjedovala je to zlato cijelo vrijeme, ali nije bila svjesna da je bila nasljednica tolikog bogatstva. Kasnije je uživala ono što joj je pripadalo cijelo to vrijeme. Tako je i s Duhom Svetim. Godinama možemo živjeti u našem kršćanskom životu s malo iskustva Njegovih darova i malo očekivanja Njegove moći. I tada, po Božjoj dobroti, odjednom se probudimo shvaćajući što smo propuštali i tada iskustvom prisvojimo taj dio kršteničkog nasljeđa u Kristu koje je do sada ležale uvelike neprimijećeno i nekorišteno. Ovome se može, ali i ne mora pridružiti dar jezika. Rani pentekostalni su smatrali da je taj dar bio primarni dokaz za krštenje u Duhu. Bilo kako bilo, nema puno potpore tome u Novom zavjetu, i većina pentekostnih pastora, da ne spominjemo članove, nemaju dar jezika. Kao što Pavao kaže: “Zar svi mogu imati darove ozdravljanja? Zar svi mogu govoriti jezike? Zar ih svi mogu tumačiti?” (1 Kor 12,30) Jasno je da ne. Bog nikome nije namjerio da ima sve darove. Mi moramo imati namjeru biti međuovisni pod Njim, kao tijelo pod njegovom glavom. I Njegova je odgovornost raspodijeliti duhovne darove članovima Njegovog tijela. “Svakomu se daje objava Duha” svakome pojedinačno kako hoće, i nije to za našu osobnu izgradnju već “na opću korist”. (12,7)
Posjedovanje vašeg posjeda
Krštenje je kao i pravo na imanje. Ono je vaše, u svrsi darivatelja, vaše u cijelom njegovom potencijalu, od onoga trenutka kada prisvojite to pravo. Ali vi možda niti jednom nećete doći na to imanje. Mnogi ljudi to čine sa spasenjem na kojem im je Bog dao pravo u krštenju. S druge strane, možda ćete čekati nekoliko godina prije nego se odreknete imanja. To je vaš gubitak, ali još uvijek je to imanje vaše da ga posjedujete, samo ako to želite. Mnogi ljudi puno odgađaju prije nego prisvoje spasenje koje dobiju po krštenju. Možda će proći godine prije nego se ispune dva uvjeta za dobivanje imanja dok ne dođu u pokajanju i vjeri Gospodinu.
Pa čak ako se i odreknete imanja možete živjeti u nekoliko soba velike kuće i pitat se zašto nije tako dobro kao što bi trebalo biti. I jednog dana naiđete na veličanstvenu sobu, punu predivnih tapiserija i skupocjenog posuđa te se čudite kako to da niste prije otkrili tu sobu. Ona je cijelo vrijeme bila ovdje, naravno. Bila je dio nasljeđa na koje vi imate pravo. Ali bili ste slijepi za to: nikada niste ušli u nju. To se događa kad ljudi odjednom otkriju novu dimenziju svog kršćanskog života i nazovu ga “krštenjem u Svetom Duhu”. Možda je to krivi naziv, ali kakvo slavno iskustvo! I kako ga svi mi trebamo. Kršćanska priroda je posuta siromasima koji imaju u svom džepu izgužvano pravo na posjedovanje najveličanstvenijeg dvorca. Ali što je najgore, oni to niti ne znaju ili su zaboravili. Neki su potpuno nezainteresirani ili ne brinu za imanje. Neki su se utaborili u nekoliko njenih soba. Neki su otkrili i počeli uživati u glavnim recepcijskim sobama. Ali svi bi trebali istražiti i uživati u cijeloj kući.
“Spominjanje” na smrt i uskrsnuli život
Na ovom mjestu ponovno dolazi “podsjećanje”. Moramo zapamtiti da nas je Bog blagoslovio svim duhovnim blagoslovima u Kristu i da nas je On izabrao za svoju djecu po Isusu Kristu prije utemeljenja svijeta (Ef 1,3-4). Krštenje je pečat na to izabranje, na te blagoslove. Svi blagoslovi koje ćemo ikada trebati obuhvaćeni su u Kristu. nema blagoslova izvan Njega. I u krštenju primamo pečat utjelovljenja u Krista. Možda smo se pokajali i uzvjerovali prije našeg krštenja: nije važno. Ako se nikada ne pokajemo i uzvjerujemo, naravno da ne možemo primiti niti jedan blagoslov u Kristu koje je Bog pripremio za nas. Ali kada primimo preplavljujuće iskustvo Duha ili određeni dar iz Njegove ruke, to je jedna od prilika koja će se javljati u našem životu kako bi se “sjetili”, da bismo to učinili sadašnjošću u našem iskustvu sada i ovdje, blagoslovi koji su potencijalno tamo u Kristu, koji čekaju da ih prisvojimo. Tako da želim ne samo drugi blagoslov, već sto- i-drugi. Želim Gospodina poznavati sve bolje i bolje – “da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća… prilagođavajući se u njegovoj smrti.” To je bio Pavlov cilj (Fil 3,10) i to je bilo implicitno u njegovom krštenju. Taj ulazak u smrt i uskrsnuli život Isusa nije ništa drugo do povećanog prisvajanja našeg kršteničkog poziva. Krštenje je iskustvo jednom – za – u-vijek. Za odmatanje njegovoga značenja treba nam cijeli život. Djelo Duha Svetoga u nama je potencijalno, cijelo vrijeme, ali On čeka u božanskoj ljubaznosti da ga prepoznamo, primimo i surađujemo s Njim. Samo tako sjeme može procvasti. Samo tako potencijal može postati stvarnost.
Postojat će trenuci kada će slava svega toga izaći u pjevanju, radosti, plesu među redovima, kreativnoj umjetnosti i posebnim službama. Nekada će izgledati da su darovi oduzeti, a naša vjera će biti uvelike kušana u iskustvu neke duhovne pustinje. Međutim, i to je također djelo Duha Svetoga. Ciklus smrti i uskrsnuća se neprestano ponavlja u našem životu. Možda je karizmatski pokret zaboravio da je Duh na djelu u smrti toliko i u uskrsnuću; da će krštenje u Duhu značiti utapljanje u tuzi kao i uzdizanje u radosti; i da nas je Isusov Duh vodio do Getsemanskog vrta i Kalvarije, isto kao i do Pentekosta. Duh koji je sišao na Isusa s toliko sigurnosti i radosti pri Njegovom krštenju isti je Duh koji ga je odveo u pustinju. Neizbježno ćemo imati istu različitost iskustava. Ako mislimo na neka snažna i ohrabrujuća vremena kao “drugo krštenje” ili “krštenje Duhom”, često ćemo biti izgubljeni i čudit se zašto je nestala ta radost i ohrabrenje. Neće biti zadovoljavajućeg odgovora. Ali ako vidimo uspone i padove našeg iskustva kao posljedice jednog krštenja, dok Isusov Duh djeluje u našem životu smrću i uskrsnućem Gospodina, tako to postaje objašnjivo. U ovom životu, ovaj “žljeb proizvodnje duša”, On radi na nama, oblikujući nas prema iskustvu smrti i uskrsnuća na Njegovu sličnost, kako bi proveli vječnost s Njim. Da se razumijemo, razdoblja tame mogu biti bolna i zbunjujuća. Katkad djelo Duha možemo iskusiti kao tamu, ali moramo se sjetiti da su mu i tama i svjetlost isti. Smrt i uskrsnuće su jedno djelo: samo druga naličja.
Krštenje u Duhu Svetom – odmatanje Božjeg dara
Htio bih završiti vraćajući se na ono dugačko pismo koje sam primio od anglikanske redovnice koju sam već ranije spomenuo, sestre Margarete Magdalene. Rekla mi je kako je u prijašnjim godinama bilo uobičajeno u vjerskim zajednicama govoriti o polaganju zavjeta koji traju čitav život kao “Drugo Krštenje”. Sada se taj naziv više ne koristi jer se smatrao doktrinalno nezdravim. Bilo bi od pomoći kada ga i drugi kršćani više ne bi upotrebljavali.
Jer postoji samo jedno krštenje, ali mnogo vidova nasljeđa koje nam ono nudi. Sestra Margareta mi je rekla kako je godinama čeznula za iskustvom o kojem je mnogo čula i koje su mnogi nazivali “krštenje u Duhu”.
Dugo vremena sam se molila za krštenje u Duhu i bila sam uznemirena i ožalošćena kad Bog nije uslišio ovu molitvu. Tada, kad samo postala anglikanka, bila sam konfirmirana. Jedini smisao koji sam vidjela u konfirmaciji u tom razdoblju svog života, kada sam postala predana kršćanka i svakako misionarka mnogo godina, je da ga vidim kao dijelom krštenja (koje se dogodilo podranjanjem kad sam povjerovala).
Tako da sam se pripremila za konfirmaciju kao za produbljenje inicijalnog krštenja, držeći se čvrsto za milost u tom sakramentu. Dok se odvijala služba konfirmacije, bila sam puna isijavajuće radosti koja me jednostavno preplavila – nisam je mogla izdržati. Niti oka nisam sklopila te noći jer sam bila ispunjena slavljenjem i radošću koja je nekada tekla u jezicima i nekad me odvela u duboku kontemplativnu tišinu.
Sljedeći su dan moji studenti (u to vrijeme je poučavala na fakultetu) bili puni strahopoštovanja kad sam ih počela poučavati. Kada sam ih upitala zašto su tako tihi, oni su rekli da su se uplašili sjaja na mom licu. Kao ni Mojsije, ni ja nisam znala da sjajim.
Meni je to bilo silno iskustvo (od tada su postojala i druga) Duha Svetoga, ali to je bilo dio krštenja i konfirmacije – sve jedan sakrament. Tada sam shvatila kako sam se prije molila s pogrešnim očekivanjima. Bog je sada odgovorio na svoj način.
Shvatila sam da krštenje, bilo odraslih ili djece, voda ili Duh, nisu neophodni. Jedno je krštenje dovoljno i više nego dovoljno za svako ljudsko biće ako u njega potpuno zaronimo – ili što više možemo s ove strane groba. Nikad u potpunosti nećemo moći razumjeti tajnu Božjeg djelovanja za nas, bez obzira koliko sveti ili zreli postali. Nama je dao nešto toliko uzvišeno u krštenju da nikada nećemo iscrpsti ta bogatstva.
Uistinu nam je dano. Samo je jedan Gospodin. Samo je jedna vjera. Samo je jedno krštenje, iako je to krštenje više – veličanstvena stvar. Kao kršćani pozvani smo proživjeti smrt i uskrsnuće tog jednog krštenja u sili Duha koji nas je upisao u Tijelo Kristovo, jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu Božju.
Autor: Michael Green; iz knjige ”Krštenje”
