Majka se opraštala s bolesnim sinom u komi kada se on probudio i rekao joj jednu rečenicu koja joj je slomila srce. Hrabri se dječak borio za svoj život više od godinu dana.
Dvogodišnjaci bi trebali graditi tornjeve od kockica te se prije spavanja maziti sa svojim voljenima, ne bi ih se trebalo bockati iglama dok su privezani za bolnički krevet. No to je bio život dječaka imenom Nolan koji se borio u jednoj velikoj bitci.
Nolan je imao samo dvije godine kada je dijagnosticiran s rakom mekog tkiva. Tada je započeo put odlazaka kod liječnika, beskrajnih testiranja, besanih noći, povraćanja od kemoterapije i prekidanja kontakta s drugima kako se Nolan ne bi razbolio.
Hrabri se dječak borio za svoj život više od godinu dana. Nakon što je postao previše bolestan da bi jeo ili pio te nije mogao prestati povraćati, njegova majka, Ruth Scully, je imala osjećaj da nešto nije u redu s njezinim sinom.
Kada su se našli s onkologom čuli su riječi za koje su se molili da nikada ne moraju čuti. Rečeno im je da se rak njihovog četverogodišnjaka proširio te da ima još veće tumore koji pritišću njegov dušnik – sve se to dogodilo samo 4 tjedna nakon što je bio na operaciji prsiju.
Njegov se rak više nije mogao liječiti. Bolest je pobjeđivala.
Nakon što se sabrala što je više mogla, Ruth je ušla u Nolanovu sobu kako bi mu rekla te vijesti. Nije mu ostao mnogo života.
Ruth nije imala pojma kako da sinu objasni što se događa, da neće još dugo živjeti. Bio je tako mlad, kako će to razumjeti?
„Ja: Poot, teško ti je disati, zar ne?
Nolan: Paaaaa… Da.
Ja: Jako te boli, zar ne dušo?
Nolan (gledajući prema dolje): Da.
Ja: Poot, ovaj je rak grozan. Ne moraš se više boriti s njim.
Nolan (presretno): Ne moram? Ali borit ću se za tebe, mama.
Ja: Ne, Poot! Jesi li to cijelo ovo vrijeme radio? Borio se za mamu?
Nolan: Pa naravno.
Ja: Nolan Ray, što je mamin posao?
Nolan: Čuvati me!
Ja: Dušo, ne mogu to više ovdje činiti. Jedini način kako te mogu čuvati jest da si u Raju. (Srce mi se slamalo).
Nolan: Tako daaaaa… ja ću samo otići u raj i igrati se dok ti ne dođeš! Doći ćeš, zar ne?
Ja: Naravno. Ne možeš me se tako lako riješiti!!
Nolan: Hvala ti mama. Ići ću se igrati sa Hunterom i Brylee i Henryjem!!“
Ruth i njezin suprug su napravili Facebook stranicu kako bi dokumentirali Nolanovo putovanje i kako bi njihova obitelj bila upućena u sve što se događa. Na toj je stranici Ruth odlučila odati počast Nolanu dva mjeseca nakon što je preminuo od raka.
„Dva mjeseca. Dva mjeseca od kad sam te držala u rukama, čula koliko me voli, poljubila tvoje slatke usne. Dva mjeseca od kada smo se grlili. Dva užasna mjeseca.“
Ruth je podijelila kako je Nolan u posljednjih nekoliko dana života bio pravi vojnik. Prošla je kroz mnoštvo stvari te je ostala neutralna na sve užasne stvari koje je morala raditi dok se njezin sin pripremao ući u raj.
Sve je bilo na mjestu; pismo protiv oživljavanja je bilo potpisano. Gledali su TV, pucali iz pištolja na vodu, a Nolan je odlučio napisati oporuku i isplanirati svoj vlastiti ukop.
„Zajedno smo ležali u krevetu te je on odredio kako želi da prođe njegov pokop, odabrao je osobe koje će ga nositi, napisao je što želi da ljudi obuku, što nam želi ostaviti i kako želi da ga se sjećamo… naravno, kao policajca.“
Zadnjih nekoliko trenutaka njegova života Ruth se točno sjeća blagoslova koji joj je njezin sin podario. Ruth nije smjela mrdnuti od njega, kako je on odredio, ali joj je zaista trebao brzi tuš.
Nolanov je ujak došao i sjeo s njim, a Nolan se okrenuo prema vratima kupatila kako bi mogao paziti na svoju mamu.
Kada su se vrata zatvorila, Nolan je zaklopio oči i uronio u dubok san. Kada je Ruth izašla van, oko kreveta su bili liječnici.
„Ruth, u dubokom je snu. Ništa ne osjeća.“
Nolanovo desno plućno krilo je otkazalo. Dovod kisika mu se smanjio te je teško disao.
Potrčala je do njega te se popela u krevet s njim obećavajući da ga nikada neće ostaviti. Nježno je mazila njegovo lice….
Tada je Nolan blagoslovio svoju mamu pravim čudom.
„Moj je anđeo udahnuo, otvorio oči, nasmiješio se i rekao: ‘Volim te, mama’, tada je okrenuo glavu prema meni i, u 23:54, moj predivni Nolan Scully je preminuo dok sam mu u uho pjevala pjesmu „You Are My Sunshine“. Probudio se iz kome kako bi mi sa smiješkom rekao da me voli. Moj je sin preminuo kao heroj… Bio je ratnik koji je živio pun časti i ljubavi do zadnje sekunde.“
Ruth je napisala da je Nolan postigao mnogo toga u samo četiri godine. Tko zna što bi napravio da je duže živio.
„Sada se jako bojim tuširanja. Uvijek me dočeka prazni kupaonski tepih gdje je prije ležao savršeni dječak čekajući svoju mamu.“
Svi znaju da je Nolan bio pravi borac. Nolan je bio heroj.
Nolan je živio svoj život najbolje kako je mogao, no na žalost, ostavio je prazninu u srcu svoje majke. Naša sućut Nolanovoj obitelji i prijateljima zbog velike tuge koje je nastupila nakon što je Nolan otišao.
