Majka Rachel Whalen je rodila mrtvu bebu, no nikada neće zaboraviti komentare i potporu medicinskih sestara koje su je vratile u život.
Rachel dijeli priču o predivnim osobama koje su joj dale nadu u najtamnijem vremenu njezina života.
Rachel Whalen je jedna od onih majki oko kojih smo većinom vrlo oprezni kada saznamo da im je beba tragično preminula. Ova rijetka i posebna duša razgovara o temi s kojom nas većina nije baš „na ti“, no to je lekcija koje bi svi trebali biti svjesni.
Ono što je u početku pomoglo Rachel kroz njezinu nesreću nisu bili zagrljaji od obitelji i prijatelja. Umjesto toga, to su bili svi trenutci i iskustva za vrijeme njezinog boravka u bolnici, nakon što je njezina djevojčica Dorothy, rođena mrtva. Ona sada dijeli svoju priču o predivnim osobama koje su joj dale nadu u najtamnijem vremenu njezina života.
Sućut nije ono što zapravo umanjuje bol u teškim situacijama kao što je bila ta. Jedino prolazak vremena i mnogo potpore to može umanjiti. Rachelina su najveća potpora bile medicinske sestre koje su joj jako pomogle. Sve malene stvari koje su učinile za nju su postale više od zbroja dijelova. U pismu koje je napisala svojim anđelima čuvarima, Rachel je rekla:
„Medicinskim sestrama, hvala vam što ste me spasile. Vaše sposobnosti i znanje su me spasili od toga da sa svojom kćeri pođem u smrt, ali je vaše suosjećanje bilo uže koje me vodilo natrag prema životu. Dobrota i ljudskost koju ste pokazale je ono što me vratilo u život; vi ste mi omogućile da pomislim o životu nakon smrti. Zbog toga sam vam neizmjerno zahvalna.
Hvala sestrama koje su uvijek pazile da moj suprug ima dovoljno jastuka da prenoći sa mnom u bolnici. Hvala sestrama koje su mu dopuštale da potajice donese sladoled iz frižidera. Prepoznale ste da je to i za njega jedno novo iskustvo te da i on treba vašu brigu.“
Ponekad može biti lako zaboraviti da, iako otac ne nosi bebu, on pati jednako kao i majka. Spašavanje života ne znači uvijek održavanje psihičkog zdravlja. Liječnici su odlično obavili posao i zadržali Rachel na životu, no medicinske su sestre bile ključne u spašavanju i maminog i tatinog života taj dan.
Medicinske su sestre bile njezine vodilje, doslovno su ju vodile tamo gdje je trebala ići da bi si spasila život.
„Hvala sestrama koje su išle sa mnom kada sam premještena na intenzivnu njegu iz rađaonice. Zvala vam što ste bile moje odvjetnice kada ja nisam mogla pričati jer sam se borila za život.
Nisam sigurna da bih preživjela da vidim svoju kćer da nije bilo vas. Hvala sestrama koje su me naučile kako da punim grudnjak hladnim oblozima kada sam imala višak mlijeka jer mi je kćer preminula. Ujedno vam želim zahvaliti što ste me držale u svojim rukama kada sam plakala zbog tereta koji nisam mogla otpustiti.
Vaš mi zagrljaj nije pomogao pri odbacivanju tereta na prsima, ali mi je donio zraku svijetla u groznoj tami. Hvala sestrama na intenzivnoj njezi koje su me došle okupati nakon što je moja kćer preminula. Hvala vam što ste mi pomogle da se umijem i počešljam. Još uvijek osjećam kako je bilo kada ste mi zavezali kosu u rep. Nije to bilo iz nužde. Bila je to gesta dobrote.“
Briga o sebi, kada se samo želite sklupčati i nadati se da će se zemlja pod vama otvoriti, je jedna od stvari koje tada nisu važne. No, to je ujedno jedna od najvećih stvari koje osoba treba napraviti na putu zacjeljenja.
Divna gesta sestara u bolnici je ispunila majčinsku ulogu kada ju je Rachel najviše trebala i kada se nije sama mogla brinuti za sebe.
Možda se čini kao loša ideja pričati o nečijem preminulom djetetu, ali je Rachel bilo vrlo važno kada je jedna sestra priznala maleno biće koje je postalo dijelom Racheline duše. Jako ju je iznenadilo kada je sestra rekla ime njezine kćeri.
„Hvala sestri koja je kleknula do mene i pitala me za Dorothy. Hvala vam što ste znali koliko mi je važno da ju priznate kao stvarnu iako tada nije bila s nama. Nikada neću zaboraviti kako ste mi prišli, kao da smo prijateljice i pitali: ‘Želite li mi reći nešto o njoj?’. Hvala sestrama koje su obukle moju bebu i uslikale ju. Hvala vam što ste pazile da joj kapa ne prekrije oči i da su joj ruke tako lijepo položene. Ta nam slika neopisivo mnogo znači. Hvala sestrama koje su odvojile vremena da pročitaju moj karton prije nego je počela nova smjena. Mnogo mi znači što ste se potrudile upamtiti naša imena i saznati ime naše kćeri prije nego ste nam ušli u sobu. Jako nam je puno značilo čuti naša imena izgovorena zajedno. Osjećali smo se kao obitelj.“
Sve sućuti ovoga svijeta neće pomoći majkama kao Rachel. Jedino će pomoći iskreno priznanje njihovih osjećaja i prilika da se suoče sa svojom boli bez da ju neprestano pokušavate ukloniti.
„Hvala sestri koja je tiho ušla u moju sobu, prvu noć bez moje bebe, kako bi mi držala ruku. Hvala ti što si podijelila svoje slično iskustvo sa mnom. Hvala ti što si bila prva osoba koja me izvela iz izolacije koju osjeća osoba kada izgubi dijete. Činila si se predobra da bi bila istinita. Još se ponekad zapitam jesam li te samo sanjala kako bi mogla preživjeti tu prvu usamljenu noć. Na posljetku, želim zahvaliti sestrama koje su me vodile kroz trudnoću s Dorothinom malom sestrom. Čak i nakon što je moja Frances došla na svijet, ne mogu zaboraviti Dorothy. Znale ste da me Francesino rođenje ne čini majkom po prvi puta. Nego majkom dvoje djece.“
Rachel je potpisala pismo sa: „Zahvalno, osoba koju ste vratile u život.“
