Koji je zapravo bio pravi uzrok smrti raspetoga Krista?

Koji je zapravo bio pravi uzrok smrti propetoga Krista? Rimski mu je vojnik kopljem probio pluća i srce kad je Isus već bio mrtav. Rane na rukama i nogama bile su zabrtvljene čavlima i nisu mogle biti uzrok iskrvarenju. Uostalom, na križu su umirali i osuđenici koji su na nj bili privezani samo konopcima.

Suvremeno medicinsko istraživanje uzroka smrti Isusa Krista na križu započelo je 1931. kad je dr. Pierre Barbet zamoljen da prouči Torinsko platno pa je objavio knjigu A Doctor at Calvary. Ta i kasnija istraživanja obradio je bračni par Holoubek: dr. Joseph Edward Holoubek (1915.-2007.) i njegova žena dr. Alice Baker Holoubek (†2005.), profesori kliničke medicine na Medicinskom fakultetu u Shreveportu u američkoj saveznoj državi Lujzijani, a hrvatskoj ih je javnosti 1995., 1999. i 2004. predočio prof. dr. Anton Švajger (1935.-2003.) prema čijem je napisu priređen i ovaj članak.

Isusova smrt može se rekonstruirati iz više izvora: iz opisa u četiri evanđelja (ni u jednom od njih nema potpunog opisa svih pojedinosti), iz povijesnih podataka o mučenjima i pogubljenjima u Rimskom Carstvu te iz podataka o mučenjima razapinjanjem u koncentracijskim logorima u Prvome i Drugome svjetskom ratu. Pretpostavke o patofiziološkim zbivanjima u organizmu koja su prouzročila smrt potkrijepljena su i rezultatima pokusa djelomične rekonstrukcije s dobrovoljcima.

O mučenju i smaknuću razapinjanjem u doba Rimljana

Razapinjanju na križ redovito su prethodili različiti oblici mučenja, među njima i bičevanje gologa osuđenika privezana za stup. Udarce su naizmjence zadavala dva vojnika svežnjem šiba ili bičem (flagrum) koji se sastojao od kratkoga drvenog drška na koji su bila pričvršćena dva ili tri kožnata remena s olovnim kuglama ili malim ovčjim kostima na kraju.  Židovski zakon nije dopuštao više od četrdeset udaraca da „modrica ne bi bila prevelika” (Ponovljeni zakon 25, 3) pa su ih obično zadavali „samo” trideset i devet (Druga Korinćanima 11, 24). U rimskome pravu nije bilo brojčanog ograničenja, ali se nije smjelo bičevati do smrti, jer je osuđenik morao umrijeti na križu. Bičevanje je, uz bol, moglo prouzročiti velike razderotine (sve do kosti), a količina izgubljene krvi ovisila je o veličini oštećenih površinskih vena.

Razapinjanje na križ kao način smaknuća bio je udomaćen već u starih naroda (Asirci, Feničani, Perzijanci) odakle ga je na područje kasnijega Rimskog Carstva donio Aleksandar Veliki. Rimljani su ga preuzeli od Kartažana. Kao najokrutniji, najbolniji i najsramotniji oblik smrti, smrt na križu bila je namijenjena Nerimljanima (Rimljanima bi mačem odsijecali glavu), ratnim zarobljenicima, robovima, lupežima i bjeguncima. Razapinjanje se izvodilo izvan gradskih zidina, gdje su za to već bile pobodene uspravne grede. Tijekom rimske opsade Jeruzalema 70. godine poslije Krista, tisuće Židova bilo je razapeto u kratkom vremenu. Mrtve žrtve nisu skidali s križa pa su se na njih okomile ptice grabljivice, lešinari i divlje životinje tako da je prizor morao biti užasan. Pogubljenje razapinjanjem na križ ukinuo je tek rimski car Konstantin između 315. i 330. godine poslije Krista. 

Poprečnu gredu križa naprtili bi osuđeniku na ramena i privezali mu za nju ruke te ju je tako morao nositi do mjesta pogubljenja. Tamo bi mu za ublažavanje boli dali da popije vino pomiješano sa smirnom. Zatim bi legao na leđa s raširenim rukama koje bi mu čavlima pribili na poprečnu gredu (ili samo čvrsto privezali konopcima, kako se najčešće prikazuju razbojnici raspeti s Isusom). U kršćanskom slikarstvu i kiparstvu Isusove se rane obično prikazuju u podnožju šake, ali je mnogo vjerojatnije da su se čavli zabijali na granici između podlaktice i šake, tj. između krajnih krajeva lakatne i palčane kosti, gdje su bili osigurani najveća čvrstoća i otpor prema tjelesnoj težini. Tako pribijena čovjeka osovili bi zajedno s poprečnom gredom, a nju bi pričvrstili u malo udubljenje na vrhu uspravne grede. Tek tada bi mu s jedan ili dva čavla pribili stopala ispod kojih je moglo biti pričvršćeno i malo postolje za oslonac. U takvom bi položaju propeti bio ostavljen da umre. Ovisno o različitim čimbenicima, borba sa smrću mogla je potrajati različito dugo, ali najčešće ne mnogo dulje od 24 sata. No, Isus je izdahnuo nakon samo tri sata. Ne može se odrediti jednoznačan medicinski razlog zbog kojeg je preminuo tako brzo. Možda najprije njegova volja, jer je ispustio dušu nakon što je spoznao i rekao: „Dovršeno je!” (Ivan 19, 30). Umro je kad je poželio umrijeti. A ranije je bio izjavio: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” (Ivan 10, 17-18).

Katkad bi vojnici nesretniku prikratili muke polomivši mu potkoljenice udarcem grede (cruifragium) tako da se više nije mogao podizati da udahne. Posebna „pomoć” umirućem (coup de grâce, zapravo ustanovljenje smrti) bilo je probadanje prsnoga koša kratkim kopljem, kosim ubodom kroz četvrti ili peti desni međurebreni prostor tako da je vrh koplja kroz desno plućno krilo dopro do desne srčane pretklijetke. U rimskoj je vojsci bilo vojnika dobro uvježbanih za obavljanje toga posla. Za nagradu su smjeli međusobno podijeliti imovinu pogubljenoga.

Smrtna muka u Maslinskome vrtu

Nakon završetka Posljednje večere Isus je izašao sa svojim učenicima u vrt kraj zaseoka Getsemani podno Maslinske gore da se pomoli. Evanđelisti Matej i Marko spominju žalost, strah i tjeskobu u koju je Isus zapao tijekom molitve (Matej 26, 37-38; Marko 14, 34) dok Luka, inače liječnik, spominje snažnu duševnu borbu popraćenu neurovegetativnim simptomima (promjene koje se odnose na živce unutarnjih organa, krvotok, disanje, probavu): „Kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju” (22, 43-44). Iako taj opis znojenja krvavim znojem nije posve jasan, može se opravdano pretpostaviti da je u Isusa posrijedi bila rijetka pojava u medicini poznata kao hemathidroza što znači primjese krvi u znoju. Takvo što bilo je odavno poznato i oduvijek se dovodilo u vezu s jakim duševnim uzbuđenjima. Riječ je o obilnom znojenju popraćenom proširenjem i pucanjem krvnih kapilara u koži. Tako izlivena krv može dospjeti u kanaliće žlijezda znojnica i pojaviti se u znoju, ali je gubitak krvi znatno veći zbog krvarenja u kožu i potkožno tkivo. To krvarenje, osim toga, znatno povećava i ranjivost kože tj. smanjuje njezinu otpornost na mehaničke ozljede.

Da bi se ispravno shvatila sva težina Kristove muke od uhićenja do smrti na križu, valja imati na umu da je već u Maslinskome vrtu, osim duševne iscrpljenosti, doživio veliki gubitak tekućine znojenjem i znatan gubitak krvi znojenjem i krvarenjem u kožu te da su posljedice toga bile opća tjelesna slabost i povećana ranjivost kože.

Od uhićenja do Lubanjskoga mjesta

Pojedinosti o zbivanjima od Judina poljupca do Lubanjskoga mjesta (hebrejski Golgota, latinski Kalvarija) različito su opisane u svakome od četiri evanđelja, ali ono što je bitno za medicinsku raščlambu Kristove muke i smrti na križu može se dovoljno jasno rekonstruirati.

O postupanju rimskih vojnika pri uhićenju zna se da su bili grubi i da su nastojali onesposobiti uhićenika da ne pobjegne. Desna bi mu se ruka uvrnula na leđa i pritisnula uz lijevu lopaticu, a vojnik bi grubim udarcem petom nagazio uhićenika na svod stopala nanoseći mu bolnu ozljedu.

No, Isusa je uhitila „svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina” (Marko 14, 43). Četvrto evanđelje precizira: „Juda uze četu [hramskih stražara] i sluge od svećeničkih glavara i farizeja” (Ivan 18, 3). Jesu li oni primijenili „pravila” postupanja rimskih vojnika pri uhićenju? Moguće, jer, „pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga” (Matej 26, 50) odnosno: „Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše” (Ivan 18, 3).

Put kojim je već izmučeni Isus vezanih ruku morao prevaliti te večeri i sljedećega dana do križnoga puta obuhvaća četiri dionice: Maslinski vrt – Ana i Kajfa – Pilat – Herod – Pilat. Cijeli taj put bio je popločan grubim kamenom i dug oko tri kilometra. Tomu treba pridodati cijelu hladnu noć („bijaše studeno” – Ivan 18, 18), bez sna, pića i hrane uz tjelesno i duševno nasilje i iživljavanje: izrugivanje, pljuvanje, šamare, udarce šakama, bičevanje, udaranje trskom po glavi spletenoj od granja s dugim trnjem; potezanje, kod krunjenja trnovim vijencem, odijevanja u luđačku haljinu i prije razapinjanja, odjeće već natopljene krvlju i prilijepljene uz kožu.

Osim jake boli, sve to je moralo prouzročiti i daljnja krvarenja zbog ozljeda bičem i uboda trnja u obilno prokrvljenu kožu glave. Uslijedilo je mučno uspinjanje s poprečnom gredom križa na leđima. (Prikaz Križnoga puta na kojem Isus nosi cijeli križ, tj. obje grede, pojavio se tek u srednjem vijeku.) Penjanje do Golgote dugo je oko 300 metara, a zbivalo se pred podne, vjerojatno po velikoj vrućini. Putem je Isus posrtao, padao, ozljeđivao se i krvario. Prije razapinjanja ponuđeno mu je vino pomiješano sa smirnom, ali ga je Isus odbio (Matej 27, 34; Marko 15, 23).

Tjelesno stanje u kakvome je Isus bio neposredno prije pribijanja na križ može se označiti kao krajnja iscrpljenost od mučenja, znojenja, potkožnoga i vanjskog krvarenja, brojnih površinskih ozljeda, tegobnoga i bolnog hodanja, djelomično s teškim teretom (drvena greda od oko 40 kg), neispavanosti (budan u komadu dulje od 30 sati), gladi i žeđi (dvadesetak sati ništa nije pio). Zbog velikoga gubitka tekućine znojenjem i krvarenjem smanjila mu se količina krvi u krvožilnom sustavu (hipovolemija) te su nastupili ubrzani rad srca (tahikardija) i ubrzano disanje (tahipneja).

Umiranje na križu

Nakon što su Isusa onako izmučena pribili na križ u osovljenu položaju, pojavila se najprije jaka bol zbog zabijanja čavala i opterećenja rana na rukama i nogama cijelom tjelesnom težinom. Odmah su nastupile i poteškoće izazvane poremećajem disanja. One su postupno dovele do smrti. Bila je to teška smrtna borba (agonija). U raspetom položaju s uzdignutim i raširenim rukama dolazi do stezanja mišića ruke, ramena i prsnoga koša (musculus deltoideus i musculus pectoralis) bez voljnoga poticaja te do nemogućnosti upotrebe mišića prsnoga koša za izvođenje pokreta disanja. Raspeti može sebi samo povremeno olakšati odupirući se na pribijena stopala i odterećujući tako djelomično mišiće ramenog pojasa i prsnoga koša. No jaka bol u stopalima i sve veća iscrpljenost zbog poremećaja disanja postupno skraćuju ova razdoblja pridizanja i produžuju razmake među njima tako da raspeti konačno ostaje trajno nemoćno visjeti na pribijenim rukama, a posljedice znatno smanjenoga disanja privode muku kraju.

Otežano disanje (dispneja) smanjuje protok i izmjenu zraka u plućima (hipoventilacija) i tako dovodi do pada parcijalnoga tlaka kisika u arterijskoj krvi (hipoksemija) i manjka kisika u tkivima (hipoksija). Zbog hipoventilacije dolazi i do nakupljanja ugljikova dioksida u krvi (hiperkapnija), poradi koje se razvija respiracijska acidoza (poremećaj uzrokovan nagomilavanjem kiselina ili gubitka baza u organizmu). Zbog nedostatka kisika u krvi metabolizam skreće prema anaerobnom tipu pa se zbog nakupljanja mliječne kiseline u krvi, uz dišnu, razvije i metabolička acidoza. Udruženim djelovanjem acidoze i gubitka tekućine (dehidracija, hipovolemija) nastaju daljnji poremećaji koji se uklapaju u kliničku sliku šoka: pad krvnoga tlaka, tahikardija, pogoršanje spastičkoga stezanja mišića, slabljenje srčanoga mišića, poremećaj srčanoga ritma (aritmija) te povećanje propusnosti krvnih kapilara. One zajedno sa slabljenjem rada srca dovode do plućnoga edema (izlijevanja krvne tekućine u plućne mjehuriće i u vezivno tkivo) te do perikardijalnoga i pleuralnoga izljeva (prekomjernoga nakupljanja tekućine u plućnoj i srčanoj maramici). Oštećenjem stijenke krvnih kapilara aktivira se i sustav zgrušavanja krvi pa nastaju krvni ugrušci unutar manjih krvnih žila. Sve te promjene uzrok su daljnjega slabljenja ventilacije pluća i rada srca. Vrlo izražena aritmija uzrokuje zastoj srca (srčani arest) koji je konačni uzrok smrti.

Ova rekonstrukcija umiranja na križu, koja se zasniva na poznatim i znanstveno utvrđenim činjenicama zorno prikazuje svu težinu smrtne borbe raspetoga Krista. Iako je prema Ivanu (19, 14) Pilat osudio Isusa na smrt na Veliki petak oko podne, prema sinopticima (Matej 27, 45-46; Marko 15, 33-34; Luka 23, 44) Isus je bio razapet nešto prije podne jer je pomrčina Sunca trajala tri sata, od podne do tri sata poslije podne, pa je Krist na križu proveo najmanje tri sata i izdahnuo malo nakon 15 sati, a svakako prije zalaska Sunca toga dana.

Ima li se na umu da je Isusova muka trajala od krvavog znojenja u Maslinskome vrtu u četvrtak navečer do izdahnuća na križu u petak poslije podne, te da je u vrijeme razapinjanja već bio potpuno izmučen i iscrpljen, teško je zamisliti u kakvim je groznim mukama izdržao tih nekoliko sati.

Kako izvješćuje Ivan (19, 26. 35), očevidac podno križa, Židovi nisu željeli da raspeti ostanu na križu do subote, kad je bio veliki židovski blagdan Pasha te su im s Pilatovim dopuštenjem htjeli prebiti golijeni da im ubrzaju smrt. To su učinili obama razbojnicima, ali „kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda” (Ivan 19, 33-34). Iz rečenoga o Isusovu umiranju na križu može se zaključiti da je nakon uboda u desnu stranu prsnoga koša najprije potekla tekućina pleuralnoga i perikardijalnoga izlijeva, kojoj se pridružila krv kad je vrh koplja proboo srce.

Isusova smrt na križu najveća je nečovječnost ikada načinjena čovjeku.

Literatura: Glasnik Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva (Zagreb), (1995.) 1, str. 41-44; Liječničke novine (Zagreb), 26 (1990.) 150, str. 61-63; Anton Švajger, Spisi medicinske etike, Zagreb, 2004., str. 201-206.