Umjesto da patnja bude prijetnja pravoj radosti, Bog ju koristi da nam pruži još više radosti.
Što duže hodam s Isusom to više vidim da oni koji pate imaju tajni pristup sreći. Običavao sam vjerovati da Sotona voli patnju, da je to njegovo omiljeno oružje protiv naše vjere. No unatoč tomu što on zasigurno (i nasilno) pokušava patnju iskoristiti na najbolji način, sada mislim da Sotona potajno mrzi patnju.
On to vidi kao privlačenje prevelikog broja ljudi bliže Bogu. Gledao je tisućama godina kako je Bog neizreciva zla preobražavao u dobro (Postanak 50, 20).
Na primjer, apostol Pavao je često puta bio zatvaran, prebijan polugama, klevetan od strane neprijatelja, bičevan i gotovo kamenovan do smrti, često je bio u oskudici hrane, vode, prenoćišta i sna, „pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće“ (2. Korinćanima 11, 26) i usprkos tomu uvijek se radovao (2. Korinćanima 6, 10). Glavni zatočenik je u svojoj ćeliji mogao pisati iz usamljenosti, nepravde i straha „Uvijek se radujte u Gospodinu, kažem uvijek se radujte“. (Filipljanima 4,4)
Pavao je djelovao abnormalno i nevjerojatno, čak i spektakularno. Smatrao sam da je on anomalija sve dok nisam danas počeo viđati sve više žena i muškaraca koji su poput njega, koji su podnosili neizrecive kušnje – sukobe i rak, izdaju, napuštanje, osudu i gubitak – sa iznenađujućom radosti u Gospodinu. Oni su pokazali ono što svatko od nas iskusi na ovakav ili onakav način. Ako predamo Bogu situacije kada smo bačeni u divljinu patnje, On će nas voditi do tajnih utočišta mira, snage, nade, čak i radosti.
Moja duša će biti zadovoljena
Kralja Davida je od njegova doma otjerala izdaja i pobuna, nakon čega je spašavao život u pustinji i bez obzira na to mogao je pisati:
„Tako ću te slavit` za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita, hvalit ću te kliktavim ustima“. (Psalam 63, 5-6)
U psalmu ne piše je li David bježao u divljinu ranije u svome životu od Šaula ili od svoga sina Abšaloma kasnije. Znamo da ga je netko želio ubiti: „A koji hoće da upropaste dušu moju: neka idu u dubinu zemlje“. (Psalam 63, 9) No iako je njegov život bio ugrožen od strane nepoznatih neprijatelja, njegova duša bila je zadovoljna onime što su oči njegova srca mogla gledati: njegovog Boga. Iako je bio proganjan izvan gradskih vrata, meditacija nad njegovim voljenim Bogom dovela ga je do kraljevskog banketa.
I David se častio, toliko dobro da se u divljini još uvijek častio s Njegovog stola. Niti jedan biblijski pisac ne govori o radosti više o radosti od njega. Puno onoga što je napisao u Bibliji govori o radosti, a ipak je potrošio više od polovice svoga života u bijegu od ljudi koji su ga pokušali ubiti. Ako pogledamo pobliže na njegovu patnju i nadu, njegovu tugu i radost, pronaći ćemo udobnosti u svojim divljinama – za dane ili tjedne ili čak godine u kojima nas Bog vodi kroz bol, slabost, gubitak ili patnju.
VIDI OVO: 10 razloga zašto vjerovati u Boga koji dopušta patnju
Dobro nahranjeni u divljini
David se častio nad onime što je vidio. Njegova ugoda je započela u njegovome umu a bila je probavljena u njegovom srcu. Ova hrana i piće su mu bili dostupni u svakoj situaciji. Ali što je David vidio?
Još nije sreo Mesiju, ali je okusio ono što je Isus postao za nas. Tugaljiv, ali uvijek u slavljenju, on pjeva iz uličica patnje „U Svetištu sam tebe motrio gledajuć` ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit`“. (Psalam 63, 3-4)
Davidova pjesma nas uči da istinsku radost u Gospodu možemo čuti u divljini sa usana koje su okusile Božju čvrstu ljubav. Njegovi neprijatelji su ga izgnali iz svetoga grada. Sotona ga je pokušao odvesti dalje od Boga, a umjesto toga Sotona ga je doveo u Božje ruke. David je bio miljama udaljen od hrama, ali Bog je za njega načinio utočište u divljini – utočište s višim zidovima sigurnosti i dubljim bunarima zadovoljstva.
Davidov nekoć siguran i udoban život mu je bio oduzet, ali njegova radost je ostala i produbila se. Čak i u pustinji napuštenosti, prijevare i pobune, njegova duša je bila nahranjena od strane Boga.
Tvoje utočište u divljini
No istinska radost u Bogu ne djeluje i ne izgleda uvijek ispunjeno. Samo nekoliko stihova ranije, dok je Davidovo srce bilo ispunjeno tugom i tjeskobom, gdje je priznavao svoju suhost kroz vatre iskušenja, u svome strahu je zavapio radošću:
„O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna“. (Psalam 63, 1)
Stoga gladuje li ili se David časti u Psalmu 63? Slabovidnost zaziva nadu kod onih kršćana koji su slabe vjere. Istinska radost ne treba uvijek biti prezentirana sa smješkom – niti kod Pavla, niti kod Davida, niti kod mene ili vas. Ona je često natopljena suzama i izmoždena, vapi za Bogom sa kakvom god snagom i žudnjom možemo skupiti. Naša radost će se pokazati snažnom i izdržljivom, čak i nepobjedivom jer će nas Bog držati, ali će se ona s vremenom istopiti.
A Bog ne izgleda ništa manje zadovoljno kada smo slabi, lomljivi, duhovno gladni ili duhovno gladni, ako u svojoj slabosti ne zavapimo njemu, ako se u svojoj lomljivosti ne oslonimo na njega i ako ne znamo da je samo On taj koji našu glad i žeđ može zadovoljiti.
Bog je jednako sjajan u pustinju i prvome stihu kao što je i na banketu u petom stihu- „Tako ću te slavit` za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Naša potreba za Bogom u najtežim danima Ga proslavlja još više nego naša radost u Njemu kada je sve dobro. Možemo očekivati više od Njega kada imamo manje toga za što ćemo se držati.
Patnja koju Sotona mrzi
Sotona može mrziti našu patnju zato što zna da će mu se ona često obiti o glavu – kada glad, potrebe i zlo prihvatimo sa zadovoljstvom (Filipljanima 4, 11-12); kada vrednujemo ono što patnja može stvoriti u nama (Rimljanima 5, 3-4; Jakov 1, 2-4) i za nas (2. Korinćanima 4, 17); kada se radujemo za vrijeme iskušavanja naše vjere, koja je testirana u vatri i koja je dragocjenija od najboljeg zlata (1. Petrova 1, 6-7), kada patnja počinje služiti našoj radosti umjesto da je poništava.
Bog može izgraditi plamteće i osvježavajuće utočište u našoj divljini. On naše pustinje pretvara u mjesta koja trebamo istražiti kako bismo izrazili veće dubine radosti u Njemu. Umjesto da patnja bude prijetnja pravoj radosti, Bog ju koristi da nam pruži još više radosti.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
