Bog ponekad ne reagira na jadikovke ljudi koji mu ih upućuju. Zašto je to tako? Je li moguće da Bog ne mari?
”Žetva prođe, minu ljeto, a mi nismo spašeni!” Jeremija 8,20
Kako je potresna ova tužaljka!
Ovako možda potajno plače neki bolesnik u svom jadu, čovjek koji se iz mjeseca u mjesec nada ozdravljenju.
Ovako uzdiše netko tko je upao u neku tjeskobnu situaciju i ne vidi nikakav izlaz.
Ovako je jadikovao Izrael, narod Božji u Starome zavjetu, koji su neprijatelji silno tlačili.
Kome ovakvo nemilo jadanje ne razdire srce? Prorok Jeremija, čovjek koji je sročio ove riječi, nastavlja ovako: “Satrven sam što je kći naroda mojega satrvena.”
Međutim, ove riječi ne pogađaju samo jednog jedinoga: živoga Boga. I to je ono što u ovom biblijskom poglavlju izaziva jezu i nelagodu: Bog gotovo doslovno odgovara: “Mene vaša jadikovka uopće ne dira!”
VIDI OVO: Zašto Isus kaže ”blagoslovljeni su oni koji tuguju”?
Je li takvo nešto moguće? Može li Bog biti toliko krut?
Zato on objašnjava zbog čega ga ova potresna tužaljka ostavlja hladnim: jer rastuženi žele pomoć, ali ne i Pomoćnika.
I u tome leži nesreća svega svijeta. A možda se u tome sastoji i nesreća našeg života. Čovjek je spreman primiti pomoć, pomoć u vanjskim i unutarnjim nevoljama. Ali Pomoćnika, kojega je Bog poklonio cijelome svijetu, Spasitelja Gospodina Isusa Krista, njega nitko neće, već pred njim zatvara svoje srce. Takvima je onda upućena jedna druga riječ proroka Jeremije: “Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega.”
Prema tome, ne gledajmo kako pronaći pomoć, već kako steći Pomoćnika! A on samo čeka da postane našim pomoćnikom.
Gospodine, ti si onaj koga trebamo! Daj nam da te nađemo! Amen.
Autor: Wilhelm Busch
