Čitajući psalme, kršćani nužno nailaze na dva osobita problema. Jedan je samoopravdanje psalmista, a drugi njihova sklonost izricanju i bacanju najtežih prokletstava.
Ne možemo jednostavno odbaciti odlomke koji vrijeđaju naše shvaćanje. Oni su dijelovi Božje riječi jednako kao i odlomci kojima nitko nema prigovora. Također ne možemo opravdati psalmiste time što nisu imali Kristovo učenje. Imali su Zakon. Znali su jednako dobro kao i mi da nijedan čovjek nije savršen pred Bogom; znali su da se prema drugima trebaju odnositi s ljubavlju (Lev 19,17-18), čak i prema svojim neprijateljima (Izl 23,4-5). Zakon nije dopuštao osvetu, on joj je postavljao granice (”oko za oko” i ništa više).
Samoopravdanje
Dvije primjedbe mogle bi biti korisne. Prvo, psalmist zahtijeva relativnu a ne apsolutnu pravednost (što znači u usporedbi s drugim ljudima a ne mjereći Božjim mjerilima. ”Dobar čovjek može sagriješiti i svejedno biti dobar čovjek.” Ogromna je razlika između onih koji nastoje činiti dobro i onih koji svjesno odbacuju Božje i društvene običaje i zakone. David je bio potpuno svjestan svojih mana pred Bogom (2 Sam 12,13). U psalmima se duboko kajanje pojavljuje sa samoopravdanjem.
Drugo, psalmist vrlo često sebe slika kao ”ogorčenog tužioca” koji izlaže svoj slučaj pred Bogom Sucem. I bez obzira na to koliko nam se ne sviđa njegov samoopravdavajući ton, s tog je stajališta on nesumjivo u ”pravu”.
PROČITAJTE: 5 načina molitve po psalmima potpuno će promijeniti vaš život
Proklinjanje i osveta
Prije nego se požurimo osuditi te odlomke kao potpuno ”nekršćanske”, treba uzeti u obzir nekoliko napomena.
Prva se odnosi na Božju svetost. Naglašavajući Božju ljubav, skloni smo danas biti preosjetljivo pomirljivi sa zlom. Psalmist je, međutim, poznavao Boga kao Onoga ”čije oko ne može gledati zlo”, kao onoga koji ne može trpjeti zlodjela. To je ono što ih navodi da traže odmazdu za zle. To traži sam Bog – njegovo sveto Ime.
Drugo, psalmisti izravno primjećuju da dobro ne može pobijediti ako se zlo stvarno ne uništi a zli ne kazne. Mi molimo: ”Dođi kraljevstvo tvoje”, ali smo često užasnuti kada psalmisti izjavljuju što to znači – možda zato što manje ljubimo dobro, slabije se suprotstavljamo zlu nego oni ili zato što mnogi od nas nikada nisu upoznali stvarno progonstvo zbog vjere; možda zašto što više vrednujemo život nego pravo.
Ako su psalmisti krivi zbog zluradog naslađivanja nad sudbinom zlih i ako se osobna osvetoljubivost uvlači pod krinkom brige za Božju čast, imamo ih pravo osuditi. No, čuvajmo se. I sami možemo lako u tome pogriješiti. Uza sve to, ako psalmisti i misle neispravno, nikada ne postupaju neispravno. Oni ne prisvajaju sebi pravo na osvetu. Osveta spada na Boga i samo na njega.
Izvor: Biblijski priručnik (Duhovna stvarnost Zagreb)
