86. Toliko sam poruka dobila u posljednjih 12 sati od roditelja. Traže moju pomoć, pitaju me da nešto kažem o epidemiji vršnjačkog zlostavljanja. Nude mi svoju pomoć kako bismo napokon stali na kraj svoj toj gluposti. No najveća stvar koju me svi pitaju jest – zašto? Zašto se sve to nastavlja događati? Neće se svima svidjeti ono što ću reći. I to je u redu. No ako me znate ili ako me poznajete onda znate da sam vrlo stvarna. U svome danu imam nula minuta vremena za uljepšavanje stvari, jer budimo realni, to samo trati svačije vrijeme.
OK, evo ga: prestanite okrivljavati za svo zlostavljanje koje se događa.
Nije sad da je ovo neki film iz osamdesetih ili devedesetih u kojima su djeca bačena u ormariće ili gdje se nalaze na igralištu kako bi poravnali račune. Ovo danas nije ni slično kako je bilo kada sam odrastala. Tada, petak je bio dan kada bi nam se stvari nakupile. No dok je vikend završio, sve se smirilo. Danas, zahvaljujući društvenim medijima, ponedjeljak je novi petak. Stvari se nastavljaju nakupljati preko vikenda i to se sve onda sudari sa nastavom u ponedjeljak. Naša djeca zlostavljaju i maltetiraju jedni druge iz svojih soba. Njihovi prsti su oružja za napad, jer stalno tipkaju i objavljuju stvari.
Nastavnici ne mogu biti odgovorni za nešto što se događa u vašim domovima. Evo u čemu je stvar: roditelji, preuzmite natrag kontrolu nad svojim domom. Privatnost za koju vaše dijete misli da je zaslužuje? Ummm- ne. Vaša kuća, vaši računi, vaša pravila.
Privatnost dolazi u obzir tek nakon što naša djeca prestanu ovisiti o našem novcu. Uhodite ih. Saznajte o čemu se dopisuju. Saznajte kome sve šalju poruke. Saznajte sve poruke koje dobivaju. Saznajte sve ono što se objavljuje o njima. Pratite ih na društvenim medijima. Pratite njihove prijatelje. Budite informirani. Postavite vrijeme kada će svaki mobitel koji oni koriste biti isključen i kada ćete vi imati kontrolu nad njime. Da, vaša djeca će na ovo kolutati očima i vjerojatno će vam govoriti da ste zabadala ili da ste iritantni.
Ja to nazivam roditeljstvom.
Jesam li stručnjak u odgajanju? Naravno da ne. Većinu vremena nemam pojma što radim. No već sam neko vrijeme uključena u anti-bullying aktivnosti. Pročitala sam na stotine poruka poslanih od strane zlostavljača i zločestih djevojaka. Čitala sam dnevnike žrtava zlostavljanja gdje su oni naglašavali svoju bol. Razgovarala sam sa roditeljima žrtava koji su rekli kako nemaju pojma o tome s čime se njihova djeca bore. Razgovarala sam i s roditeljima zlostavljača koji su bilo šokirani da ”mali Josip može učiniti nešto takvo!” Bila sam na pogrebima mlade djece koja su si oduzela živote jer to jednostavno nisu više mogli podnijeti.
Hajde da se zadržimo na ovome. Pogrebi mlade djece. Jer to više nisu mogli izdržati.
Naša djeca trebaju naučiti empatiju. Isto onoliko koliko naša djeca znaju da su središte našega svijeta ona trebaju znati i to da se ne vrti sve oko njih. Osjećaji su važni, riječi bole, riječi stvaraju ožiljke, riječi ubijaju.
Postoji toliko puno djece koja imaju roditelje koje jednostavno nije briga. Mi trebamo saznati koja su to djeca, jer nas ona trebaju.
Mi, kao roditelji sa sebe trebamo skinuti te roze naočale i trebamo shvatiti da naša djetešca mogu biti vrlo zločesta – zlostavljači. Trebamo prestati biti zahvalni zbog toga što ”ajde barem nisu oni ti koje se zlostavlja”. Naša djeca ne trebaju biti prijatelji sa svima. Oni ne trebaju voljeti svakoga jer isto tako neće svatko niti njih voljeti. I to je u redu. Jer tako stvari funkcioniraju u stvarnome svijetu. Postoji nekolicina ljudi za koje znam s kojima se nikako ne želim družiti, imati pizza zabave s njima, držati se za ručice i pjevati ”Bratec Martin”. Stvar je u poštovanju i civiliziranosti.
I da se vratim na odgovor na pitanje- ”zašto se ovo događa?”
Vjerujem da se odgovor na ovo pitanje može pronaći u našim vlastitim domovima. P.S. Bez obzira na to tko ste, uvijek ću se boriti za vašu djecu i uvijek ću biti glas.
Autorica: Amanda Goodman; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Faithit.com
