Iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu. (Post 50,20)
Priča o Josipu u Postanku, od 37. do 50. poglavlja velika je pouka zašto bismo trebali imati vjere u Božju suverenu buduću milost.
Josipa su braća prodala u ropstvo, što je moralo nevjerojatno testirati njegovu strpljivost. Ali, dobio je dobar posao u Potifarovoj kući. Onda, kad se ponašao ispravno na neplaniranome mjestu poslušnosti, Potifarova žena laže o njegovom integritetu i bačen je u zatvor – još jedna velika kušnja njegovu strpljenju.
Ali, ponovno stvari kreću nabolje, i čuvar zatvora daje mu odgovornost i poštovanje. No taman kad je mislio da će dobiti olakšanje od faraonova peharnika, čiji je san protumačio, peharnik ga zaboravlja na dvije godine.
Na kraju je značenje svih ovih skretanja i odgađanja postalo jasno. Josip kaže svojoj davno otuđenoj braći: „Zato me Bog poslao pred vama da vam se sačuva ostatak na zemlji te da vam život spasi velikim izbavljenjem… Iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro… da spasi život velikom narodu“ (Post 45,7; 50,20).
Što je bio ključ Josipove strpljivosti tijekom svih tih dugih godina progonstva i zlostavljanja? Odgovor je: vjera u buduću milost – da će Božja suverena milost okrenuti neplanirano mjesto i neplaniran tok u najsretniji mogući završetak.
Izvor: Desiringgod.org
