Da nas sam apostol Pavao nije upozorio na gašenje Duha, tko bi među nama mislio da je to moguće (1. Solunjanima 5,19-22)? Smatrati da se svemogućeg Duha Božjeg može ikada gasiti, a time i ograničiti u onome što bi inače mogao učiniti u našim životima i u životu naše crkve, znači hodati po tankom teološkom ledu.
Pavao kaže u 1. Solunjanima 5 da Bog omogućuje kršćanima da ograničavaju ili oslobađaju ono što Duh čini u životu naše crkve. Duh nam dolazi kao vatra, bilo da se oslobodi u punom plamenu i pruži slobodu za ostvarenje njegove volje, ili da se polije i ugasi vodom ljudskog straha, kontrole i pogrešne teologije.
Koliko nas razmatra načine na koje nehotice gasimo djelo Duha u našem životu pojedinačno i u našim crkvama korporativno? Kao crkveni vođe ulijevamo li strah ili hrabrost u srca ljudi s obzirom na način na koji govorimo, propovijedamo i vodimo? Začinjavamo li tako iznova naše propovijedi i male grupe biblijskih proučavanja, pa i naše osobne razgovore, sa strašnim upozorenjima karizmatične neumjerenosti da učinkovito gasimo djelo Duha? Ili nakon što nas slušaju i promatraju kako se ponašamo u kršćanskoj službi, budu ohrabreni, snažni i sigurni da iskorače i poduzmu rizike koje inače ne bi mogli?
VIDI OVO: Tko je Duh Sveti i koja je Njegova uloga u životu kršćanina?
Duh očito želi raditi u vašem životu i u vašoj crkvi. Koristeći Pavlovu metaforu ili analogiju, Duh je poput vatre čiji plamen ne želimo trnuti niti gasiti. Duh Sveti želi pojačati vrućinu svoje prisutnosti među nama, zapaliti srca i napuniti nas vlastitom silom. A Pavlovo je upozorenje svima nama da ne postanemo dio suvremenog lanca u gašenju svojih aktivnosti vodom legalizma, straha i pogrešne teologije koja tvrdi da su njegovi darovi prestali i povučeni.
Sedam načina na koje gasimo Duha Svetoga
1. Gasimo Duha Svetoga kada se odlučno oslanjamo na bilo koji izvor osim Duha Svetoga za sve što činimo u životu i službi.
Svaki pokušaj da se probudi „nada“ bez sile Duha (Rimljanima 15,13) znači gasiti ga, kao i svaki napor da se ustraje u službi i bude strpljiv s radošću na svaki drugi način bez Duha (Kološanima 1,11). Svaki pokušaj da se obavlja pastoralna služba osim „po njegovoj djelotvornosti koja u [nama] djeluje silom“ (Kološanima 1,29) znači gasiti Duha. Svaki pokušaj da se izvede neko dobro djelo kroz „silu“ bez Duha znači gasiti ga (2. Solunjanima 1,11).
2. Gasimo Duha kad god umanjujemo njegovu osobnost i govorimo o njemu samo kao apstraktnoj sili ili izvoru božanske energije.
Neki gledaju na Duha kao ništa više od eterične energije, božanskog ekvivalenta električnoj struji: stavite prst vjere u utičnicu njegove „pomazane prisutnosti“ i doživjet ćete duhovni šok biblijskih razmjera! Rezultat toga je da se svaki razgovor o iskustvu Duha općenito odbacuje kao obeščašćenje njegovog uzvišenog statusa kao Boga i neuspjeh da se prihvati njegova suverenost nad nama.
3. Gasimo Duha kad god potiskujemo ili negiramo njegovo djelovanje putem duhovnih darova i služenja crkvi kroz njih.
Svaki dar Duha je na svoj način „očitovanje“ samoga Duha (1. Korinćanima 12,7). Duh se manifestira ili vidljivo očituje u našoj sredini kad god se koriste darovi. Duhovni darovi su nazočnost Duha koji dolazi na relativno jasan, čak i dramatičan izraz u načinu na koji služimo.
Znači li to da je doktrina prestanka djelovanja gašenje Duha? Budući da ne vjerujem da takvi svjesno žele gasiti Duha, vjerujem da krajnja posljedica tog teološkog stajališta gasi Duha.
PROČITAJTE: 3 načina kako nam Duh Sveti pomaže u našem odnosu sa Bogom
Većina onih koji zagovaraju prestanak darova žele da Duh djeluje na načine za koje vjeruju da su biblijski opravdani. Jednostavno ne vjeruju da djelovanje čudesnih darova danas ima biblijsku podršku. Dakle, nenamjeran, praktičan učinak prestanka darova je gašenje Duha. Pomoću nebiblijske i pogrešne teologije koja ograničava, sprječava i često zabranjuje ono što Duh može i ne može učiniti u našem životu individualno i u našim crkvama korporativno, Duh se gasi.
4. Gasimo Duha kad god stvaramo nepogrešivo i sveto tijelo u našim zajedničkim okupljanjima i malim grupama ne dopuštajući spontanost ili posebno vodstvo Duha.
Dva puta – u Efežanima 5,19 i Kološanima 3,16 – Pavao govori o „duhovnim pjesmama“, najvjerojatnije da napravi razliku između pjesama koje su prethodno sastavljene („psalmi“ i „himne“) u odnosu na one koje sam Duh spontano potiče. Vjerujem da je najbolje objašnjenje onoga što je Pavao mislio pod „duhovnim pjesmama“ neplanirane, nepripremljene i improvizirane, možda kratke melodije ili pjesme koje veličaju Kristovu ljepotu. Nisu pripremljene unaprijed, već ih Duh potiče i stoga su jedinstveno i posebno prilagođene okolnostima ili danom trenutku.
Je li moguće da gasimo djelo Duha negiranjem mogućnosti da on može pokrenuti takve spontane načine ili krutim strukturiranjem naših služenja da gotovo ni ne dopuštamo Duhu da prekine naše liturgije?
Uz to, čitamo u 1. Korinćanima 14,29-31 da Duh može otkriti nešto osobi u isto vrijeme dok drugi govori. Ovu spontanost ne treba prezirati ili negirati, već prihvatiti, jer Pavao savjetuje osobu koja govori da „šuti“ i omogući drugoj osobi da prenese ono što je Duh objavio.
5. Gasimo Duha kad god preziremo proroštva (1. Solunjanima 5,20).
Bez obzira koliko ljudi možda zloupotrebljavaju dar proroštva, prezirati proroštva je neposlušnost Pismu – drugim riječima, grijeh. Bog nam zapovijeda da ne tretiramo proroštva s prijezirom, kao da nisu važna.
PROČITAJTE: Duh Sveti nikada neće napustiti pravoga vjernika, a evo i zašto!
Umjesto da gasimo Duha Svetoga prezirući proroštva, Pavao nam govori u 1. Solunjanima 5,21 da „sve ispitujemo“ – znači procjenjujemo ili prosuđujemo sva proroštva. Pavao ne ispravlja zlouporabu ovog dara zapovijeđu prestanka korištenja (kao što je praksa mnogih danas). Daje uputu da biblijski razlučujemo i „zadržavamo dobro“ (1. Solunjanima 5,21). Takvo razlučivanje treba primijeniti na sve duhovne darove.
6. Gasimo Duha kad god umanjujemo njegovu aktivnost koja nas upozorava i osvjedočuje o slavnoj i veličanstvenoj istini da smo uistinu djeca Božja (Rimljanima 8,15-16; Galaćanima 4,4-7).
U oba ova teksta, osjećaj sigurnosti da smo usvojeni kao Božja djeca izravna je posljedica djela Duha Svetoga u našim srcima. U kojoj god mjeri umanjujemo ovu iskustvenu dimenziju djela Duha, gasimo ga. U kojoj god mjeri ne uspijevamo voditi ljude u svijest o tome da su usvojeni kao Božja djeca, gasimo Duha.
7. Gasimo Duha kad god potiskujemo, negiramo ili usađujemo strah u srca ljudi u vezi s legitimnim iskustvom iskrenih osjećaja i naklonosti u štovanju.
Kad je Isus veličao Oca, opisuje ga se da „uskliknu u duhu“ (Luka 10,21). Ljubav prema Bogu kao što je radost, mir, ljubav, revnost, želja i strahopoštovanje su bitna dimenzija u slavljenju Krista. Koliko često organiziramo naša zajednička okupljanja i izdajemo stroge smjernice o tome što je „pravilno“ u vrijeme štovanja i time nehotice gasimo Duha u životu ljudi?
Mogu li vas zamoliti da pažljivo istražite svoje srce i proučite moguće načine na koje možda gasite Duha u svom vlastitom životu i iskustvu vaše crkve? Ne treba se bojati oslobađati i stvarati prostor za djelo Duha, već ga njegovati. Neka nam Bog pruži mudrost i pouzdanje u njegovu dobrotu i olakša nam veća životna iskustva kroz silu Duha koja nas može mijenjati.
Autor: Sam Storms; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
