Kada patnja dođe do nas, mi prirodno, instinktivno, želimo znati što (ili tko) ju je uzrokovao. Odgovor na to pitanje često puta utječe na to kako ćemo se nositi s boli. Odmah se usredotočimo na očite uzroke. Kada se dogodi bolest, razmišljamo što je moglo poći po zlu u radu našeg organizma. Nakon što nam se dogodi prometna nesreća, razmišljamo o tome što se dogodilo, pokušavajući ustanoviti tko je kriv.
Kada nas pogodi takozvana ”prirodna katastrofa”, možemo razmišljati zbog čega su ljudi živjeli u tim mjestima, zašto upozorenja otprije nisu djelovala, zbog čega su obrane od poplava bile nedovoljne itd. Želimo okriviti nekoga ili nešto. I bez obzira na to krivimo li ponekad ljudski utjecaj, mi zapravo želimo okriviti Boga. Ako postoji Bog, sigurno je On imao nešto sa svime time.
Na kraju, na sve to možemo reagirati gorčinom, optužbama ili zamjeranjem. Možda su ti slučajevi specifični, a možda možemo razmišljati na način da se prema nama ponijelo nepošteno. Na početku Knjige o Jobu, Job je pretrpio strašne tragedije (Job 1, 13-19), prije nego što je izgubio zdravlje (Job 2, 7-8). Dvije od četiri tragedije danas bismo mogli nazvati ”prirodnim katastrofama” (iako u Bibliji nikad nećemo naći ove izraze), a druge dvije bi možda mogli staviti pod oznaku ”terorizma”.
Božje djelo ili sotonino?
Jedno od najdubljih pitanja iz Knjige o Jobu glasi: tko je uzrokovao ove grozne patnje? Postoji jedan izravan odgovor kojeg je dao ili pretpostavio Job i koji je dobio od trojice takozvanih ”tješitelja” i božanski nadahnutog pripovjedača. Ovaj odgovor je ukratko opisan na kraju Knjige, gdje pripovjedač opisuje kako su Jobova obitelj i prijatelji tješili Joba zbog svih zala ”koje mu je Bog nametnuo.” (Job 42, 11)
Gospodin, Gospod saveza je taj koji je sve ove patnje nametnuo Jobu. On ih nije jednostavno dopustio; On je uzrokovao da se one Jobu dogode (hebrejski glagol ovdje govori o aktivnoj uzročnoj vezi). Job pokazuje da zna da je ovo istina kada govori: “…Gospodin je oduzeo.” (Job 1, 21) On ponavlja ovu tvrdnju kada govori svojoj ženi: “Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2, 10) Na temelju ovoga, pripovjedač naznačava kako “Job ne sagriješi niti učini bilo kakvo zlo protiv Gospodina… Job ne sagriješi svojim usnama.” (Job 1, 22; 2,10)
Job vjeruje da je Bog to učinio i ima pravo to vjerovati.
I u Jobu 2, 10 i u 42, 11 riječ opisana kao ”zlo” opisuje katastrofu, a ne moralno zlo, odnosno stvari koje je grozno za iskusiti. Trojica prijatelja su dijelila ovo mišljenje. Najčešće spominjani pridjev za Boga u ovoj Knjizi je ”Svemoćan.” (npr. Job 5, 17)
Božji neobični sluga
Ipak, izvan te zajedničke Božje suverenosti, postoji i zamjenska osuda: Sotona je uzrokovao Jobovu patnju. Sotona (u engleskom jeziku koristi se određeni član ”the”, i tako označava više titulu, a ne ime, te znači nešto kao ”protivnik”) je nadnaravno biće, koje u Vijeću Sinova Božjih ima neobično mjesto. On je beskrajno zao i zlonamjeran, ali ipak ima dužnost koju treba obaviti. On je taj koji svojom rukom izravno napada Joba. (Job 1, 12; 2,6) U tom smislu, on je uzrokovao Jobove patnje. Ali, ako pažljivo čitamo Knjigu do kraja, vidjet ćemo da ni on nije ”krajnji uzročnik”.
Neki liberalni komentatori govore kako su samo Sotona i Bog odgovorni za Jobove patnje. Na primjer, H. H. Rowley koristi riječi i govori da je Gospodin uzrokovao te patnje, koristeći ono što su izgovarali Jobovi prijatelji. Ipak, ove riječi su izgovorene od strane pripovjedača priče pa ne bismo trebali uzimati u obzir ove pogrešne navode.
Odgovorniji stručnjaci priznaju da ove stvari u Bibliji idu zajedno. Usporedba s Davidovim cenzusom pokazuje sličan pogled na ovo. Tko je motivirao Davida na ove cenzuse? Gospodin je bio taj (2. Samuelova 24, 1) i Sotona (1. Ljetopisa 21, 1). Biblija i Knjga o Jobu objedinjuje ovo dvoje. Sotona je Božji neobični sluga, koji je izvršio Božju volju tako što je Jobu donio patnju. Sotona je ovo učinio iz pakosti, a Gospodin zbog toga što voli Joba. Sotona je, kako je to Luther rekao, “Božji Sotona”.
Oni koji odbijaju Božju suverenost će ignorirati ove stihove koji govore o Božjoj suverenosti nad našom patnjom (kao što piše u Jobu 1, 21; 2, 10; 42, 11) ili će ih tumačiti pogreškom ljudskog tumačenja. Bez obzira na to, kada se govori o ”zlu” koje je došlo nad Joba, jasno je da je to zlo Gospodin nanio Jobu (Job 42, 11). Ovo se jasno vidi kroz cijelu knjigu i o tome mi govorimo ovdje.
Zlo za naše konačno dobro
Od velike je pastoralne važnosti da shvatimo ono što nas Biblija uči o uzročnosti katastrofe kada se ona dogodi vjerniku. Postoje dvije uobičajene pogreške. S jedne strane, možemo u cijelosti zanemariti Sotonu i reći da Bog vlada na jednostavan i izravan način. Rečeno mi je da ovako uči Islam. Neki kršćani isto tako vjeruju u ovo, ali Biblija ne uči tako. S druge strane, Sotonu možemo promatrati kao drugu, neovisnu, zlu silu. Ako na njega tako gledamo, na svijet gledamo kao na opasno i nesigurno mjesto, s obzirom na to da nikada ne možemo znati koja sila (Bog ili Sotona) će nadvladati u ovome sukobu.
Biblija nas uči da Bog prema svijetu iskazuje svoju apsolutnu, izravnu i namjernu suverenu vlast tako što koristi svoj odabrani savjet izravnih izvršitelja Njegove vlasti (”Sinovi Božji” ili ”anđeli”), od kojih su neki zli. Oni nemaju nikakvu autonomiju. Ipak, zbog onoga tko Bog jest, oni koriste Božjoj volji i izvršavaju Njegovu volju.
Razumijevanje ove istine o Božjem vladanju svakom će kršćaninu dati veliko pouzdanje, jer je Božja suverenost neosporna. Osim toga, to će dati i stvaran uvid u ulogu nadnaravnog zla, te u Božju neograničenu mudrost, jer je sam Bog izvan svakog zla, a u isto vrijeme On koristi zlo za konačno dobro.
Autor: Christopher Ash; Prijevod: Ivan H.; Izvor: desiringgod.org
