Ovaj tekst nekima neće biti lako čitati, a neki će ga pak jedva dočekati. Pišem ga kao vjernik, kao kršćanin kojega duboko u srcu boli stanje u društvu u kojemu živimo.
Iako će, pretpostavljam, negdje izazvati otpor i biti shvaćen kao da je uperen protiv nekoga, raduje me to što znam da će ga barem neki dobro razumjeti i biti potaknuti da sami ‘istraže stvar’. Oni će znati da je ovaj tekst ‘za’, a ne ‘protiv’. S blagoslovom svima!
KOJEG SMO MI TO RODA?
“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite…(Postanak 1, 27-28)
Istanbulska konvencija, među ostalim, sadrži i rodnu ideologiju koja ne dolazi od Boga. Neki pak, koji ne vide problem u takvoj ideologiji, najčešće citiraju ove biblijske retke:
“Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3, 26-28)
No, kontekst ovih redaka je sasvim jasan. Svi oni koji su se obratili, nanovo rodili, ma tko to bio, ‘obukli su se’ u Krista. Nema razloga za osjećaj manje ili veće vrijednosti. Nema razloga za frustraciju ili ponos. Naprotiv, ima razloga za mir, za radost i sreću.
Ali, onaj koji je novorođen po Duhu, time ne prestaje biti Židov, Grk, Hrvat, Srbin, Amerikanac ili Albanac… Ne prestaje biti muško ili žensko. Ne prestaje imati bijelu ili crnu boju kože. To su zadane stvari zbog kojih se čovjek ne mora hvaliti nad drugima ili patiti što nije kao drugi. Jer identitet u Kristu je ono što mu je iznad svega. I to je ono što Bog prvenstveno gleda. Sada gleda na vjernikov život po Duhu u Njegovom Imenu. Potiče ga da raste u milosti i da obiluje u ljubavi prema svim bližnjima, bez obzira gdje se danas ‘nalaze’ i bez obzira koliko su i na koji način daleko od Krista.
Ono što ne ostaje, nego prestaje biti u kršćaninovom životu nakon obraćenja, jest ono što se protivi Božjoj Riječi. Naime, onaj koji je Kristov, taj nastoji, milošću Božjom, usklađivati svoj život s tom Riječju. Nastoji rasti u vjeri, u istini i ljubavi. Prestaje s lažima, preljubima, krađama, psovkama, omalovažavanjima, idolopoklonstvima, gorčinama, mržnjama, strahovima, pijankama, tjeskobama itd.
U tom smislu, postoje i brojna svjedočanstva osoba s LGBT sklonostima i ponašanjima, a koje su, potaknute Duhom, doživjele katarzu, promijenile svoje sklonosti i ponašanja te počele, postupno, živjeti u istinskoj slobodi, u skladu s biblijskim istinama.
Ovdje svakako treba reći da u našoj zemlji postoji veliko mnoštvo koje se ne slaže s ratifikacijom Istanbulske konvencije, ali kao (religiozni) ljudi (još uvijek) nisu prihvatili Krista kao svog osobnog i jedinog Spasitelja. A to je najveći problem, s dalekosežnijim posljedicama od posljedica (moguće) ratifikacije Istanbulske konvencije.
To mnoštvo ima u određenim pitanjima, poput ovog, ispravan stav, ali nisu nanovo rođeni. Imaju drugačijih sklonosti koje Bogu nisu mile. Nerijetko im je više stalo do ‘predaje starih i uredbi ljudskih, nego do zapovjedi Božjih’. Više im je stalo što autoritet-čovjek kaže, nego što autoritet-Krist (Riječ) kaže.
Na taj način, mnoštvo ‘raste’ u samopravednosti i zabludi pa se često ‘nalazi ugroženim’, ne shvaćajući da upravo svojom nevjerom najviše doprinosi i pojedinačnoj i općoj – pravoj (duhovnoj) ugroženosti.
Ali, onaj koji je zbilja u Kristu, nikada ne mora biti niti se osjećati ugrožen jer zna da je brojnija i jača vojska i sila nebeska, nego vojska i sila zemaljska. Čak i onda kada stvari ‘idu nizbrdo’.
A stvari ‘idu nizbrdo’ jer je narod ovaj, poput većine Europljana, uglavnom bezbožan. Uglavnom ne razumije tko je i što je pred Bogom pa tako ne razumije ni što mu se ni zašto mu se sve ovo događa.
Stvari ‘idu nizbrdo’ i mi postajemo sve više šuplji i ranjivi jer se nismo istinski poklonili onome koji to jedini zaslužuje – Uskrslome Kristu. Nismo mu dali da vlada nad nama, da nas čuva i blagoslivlja, ispunjava svojom mudrošću i nadom. Ne, mi smo samo htjeli da nam služi kako mi prohtijemo. A to ‘potraživanje’ bude najčešće u smislu vremenitih, prolaznih, često i sebičnih stvari.
Pa smo tako, korumpirani unutar samih sebe, na vlasti birali bezbožne, podmitljive i srebroljubive ljude bez duha Božjeg. Nismo bili pronicljivi, a kasnije ni hrabri kad smo vidjeli što se događa.
Zato i imamo što imamo. Zapravo, sve više nemamo pa nemamo. Zato sve više bježimo, kopnimo, venemo i umiremo…
I bit će, zasigurno, još gore stanje od ovoga danas. Bit će, nažalost, sve više velikih događaja i tragedija koje će Gospodin dopustiti.
Ali, možda, eto baš to bude vrijeme u kojem će mnogi, ili barem neki, svatko za sebe, spoznati o čemu se cijelo vrijeme radi. Najprije za svoj život.
Možda će doživjeti taj ‘klik odozgor’ i spoznati da je jedino u Kristu mir i spasenje. Možda će tek tada spoznati da ne postoji ništa važnije za njega i njegovu djecu od toga da, u gorkom kajanju, vapi za oprost i izbavljenje od ovozemaljskog lutanja i vječne propasti. Jer kratkotrajna nevolja i opće moralno urušavanje ovoga svijeta, nije ništa prema okruženju neprekidne, vječne nevolje i tame.
Takvi ljudi, promijenjeni odozgor, jedini će biti u stanju, i u tom (ne)vremenu, nepatvoreno voljeti sve ljude i govoriti im istinu kako je u imenu Isus – sva Punina i smisao.Takvi će ljudi biti spremni platiti i krajnju cijenu za svoje uvjerenje. Bez obzira na razne ‘konvencije’ ili tradicije uspostavljene od ljudi.
Takvi kršćani nisu nikada nasilni, ali se uvijek nadaju i mole da će i njihovi najveći protivnici ili neprijatelji doći k istinskom Svjetlu koje je tako silno da može rasvijetliti svakog od njih. I onog koji se danas pjeni u svom višestoljetnom ‘pravovjerju’ i onog koji se pjeni u svojoj (post)modernoj ‘slobodi’.
Takav čovjek, bio muško ili žensko, ljubi u istini i od roda je Božjeg.
“Isus im ponovo progovori: ‘Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život’.” (Ivan 8,12)
Autor: Dražen Radman
