Stajao sam pred jednim izlogom umjetničkih slika. Jedna od istaknutijih je bila raspeće našega Gospodina Isusa. Dok sam je promatrao, primijetio sam da se još netko približio izlogu. Okrenuvši se, vidio sam dječaka koji je isto tako pažljivo promatrao sliku.
Primijetivši da je mališan najvjerojatnije dijete s ulice, pomislio sam da bih s njim morao razgovarati te sam ga, pokazujući na sliku, upitao: ”Znaš li tko je to?”.
”Da, to je naš Spasitelj”, brzo je odgovorio, pogledavši me s očitim sažaljenjem i iznenađenjem, smatrajući da bih i ja trebao znati što slika predstavlja.
Očito željan da me još malo prosvijetli, nakon kratke stanke je nastavio: ”Ono tamo su rimski vojnici, a ona žena koja plače je Njegova majka”.
Jamačno je čekao da ga i dalje ispitujem te je, stavivši ruke u džepove, tihim i bolnim glasom i sa suzom u oku, koja se počela kotrljati niz njegov mali obraz, rekao: ”Ubili su ga, gospodine. Da, gospodine, ubili su ga”.
Pogledao sam tog mališana koji je bio tako bijedno obučen i zapitao ga: ”Gdje si to naučio?”. Odgovorio je: ”U misijskoj nedjeljnoj školi!”.
Obuzet mislima o vrijednosti misijske nedjeljne škole, okrenuo sam se i pošao dalje, ostavivši kod izloga malog dječaka koji je i dalje gledao sliku. Kad sam se već prilično udaljio, čuo sam drhtav dječji glas kako me doziva: ”Gospodine, gospodine!”. Okrenuo sam se. Dotrčao je do mene i zastao. Zatim je podigao svoju malu ruku i s pobjedonosnim zvukom u svom glasu i osmjehom na svom licu rekao: ”Želio bih vam još nešto reći: On je ustao iz mrtvih! On je uskrsnuo!”.
Kad mi je to rekao, nasmiješio se, mahnuo rukom, okrenuo se i otišao svojim putem držeći, kako sam pretpostavio, da je izvršio svoju dužnost svjedočeći drugima prema onome koliko je sam bio prosvijetljen.
Kakav lijep primjer za nas!
Autor: R. A. Torrey
