Bog ne želi da itko laže – drugima ni sebi. Iako mnogi od nas misle da je laganje drugima i davanje lažnog svjedočanstva loše, pa čak i destruktivno, laganje samome sebi predstavlja veću opasnost za naše živote i živote drugih oko nas.
Ne vjerujete mi? Nastavite čitati.
U ovom ćemo članku govoriti o nekim opasnostima laganja sebi. Neki možda ne shvaćaju, ali opasnosti laganja su stvarne i štetne. Nadam se da će nam ovo pomoći da se oslobodimo te zamke.
Bez daljnje prepreke, ovdje su neke opasnosti laganja sebi.
1) Hodanje putem k smrti
Kada netko laže samome sebi, često je osobno pristran i čini ono što želi. Takvi ljudi možda ne shvaćaju, ali se uvjeravaju da ono što rade nije pogrešno i da ih neće dovesti do njihove smrti.
Izreke 14,12 i 16,25 nam govore:
„Neki se put čovjeku učini prav, a na kraju je to put k smrti.“
Razmislite o ovome: kad ne slušamo nikoga osim naših vlastitih laži u koje smo se uvjerili, postavljamo se na put koji se zove „put smrti“.
Razmislite o djeci. Izreke 22,15 nam govore:
„Bezumnost prianja uza srce djetinje; šiba pouke otklanja je od njega.“
Djeca koja nisu pravilno poučena i odgajana odrastat će se s pogrešnim razmišljanjem i standardima, mislit će da je ono što je pogrešno ispravno i smatrat će svoju sreću najvažnijom, bez obzira na to kako se postiže (uključujući grijehom).
Jeste li ikada vidjeli osobu koja misli da je sve što čini u redu i ne želi se ispravljati, čak i kad Biblija i uobičajeni zdrav razum kažu da su njezina djela pogrešna?
2) Nemogućnost priznavanja vlastitih pogrešaka – Nema pokajanja
Ljudi koji lažu sami sebe također su u opasnosti da se ne pokaju od svojih grijeha.
„Nisam počinio nikakav grijeh“, misle, „zašto bih se trebao pokajati?“
Takvi ljudi uvijek misle da su u pravu. Dakle, uvjeravaju sami sebe da ne čine nikakav grijeh „temeljeno na njihovim motivima“, stoga ih se ne smije smatrati odgovornima za bilo kakvu krivnju koju ne vjeruju da su počinili.
Božji vlastiti „Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere priklanjajući se prijevarnim duhovima i naucima zloduhā, podlegavši licemjerju lažljivaca ožigosanih u vlastitoj savjesti…“ (1. Timoteju 4,1-2).
Ti se ljudi jednostavno odbijaju pokajati. A bez pokajanja nema oproštenja grijeha.
3) Uvijek optužuju druge za grijeh
Još jedna opasnost je da kad odbijamo priznati naše grijehe i uvjerimo se da smo čisti, iako nismo, završit ćemo s prebacivanjem krivnje na druge.
Jeste li se ikada zapitali što se moglo dogoditi da su se Adam i Eva jednostavno pokajali zbog svog grijeha u Postanku 3? Umjesto da je Adam okrivio Evu, a Eva optužila zmiju, bilo bi bolje da su se jednostavno pokajali za svoj grijeh.
Naravno, grijeh je već ušao u svijet preko Adama i njihovo pokajanje to nije moglo poništiti. Naše pokajanje, međutim, omogućit će nam da primimo Božje oproštenje.
Božja priroda puna ljubavi nije se promijenila nakon pada čovjeka. Njegova je ljubav ista. Čak je obukao golotinju njih dvoje, prema Postanku 3,21.
Ipak, Njegova pravda i pravednost zahtijevaju da grijeh bude kažnjen. A u svojoj ljubavi poslao je svog jedinorođenog Sina Isusa Krista da primi kaznu za nas, tako da vjerom u Njega možemo primiti oproštenje grijeha i biti primljeni u Božju obitelj.
Laganje sami sebi, okrivljavanje drugih za naše grijehe i odbijanje pokajanja nikada nam neće dopustiti da to primimo.
A čak i ako smo kršćani, Božja milost nije dopuštenje da počinimo grijeh i uvjerimo se da nam je već oprošteno čak i bez pokajanja.
„Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde. Reknemo li da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem i riječi njegove nema u nama“ (1. Ivanova 1,8-10).
Autor: JB Cachila; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Christian Today
