Kršćani bi trebali biti najprecizniji govornici na svijetu. Kada se radi o riječima, moraju nas obilježavati dva oblika drhtanja: trebamo drhtati na riječi koje Bog govori i trebamo drhtati na riječi koje mi govorimo.
Znamo da bismo trebali drhtati na Božju riječ, jer nam govori:
„Ali na ovoga gledam: na uboga i na onoga koji je duha skrušena i koji na riječ moju drhće“ (Izaija 66,2)
No, zašto bismo drhtali na riječi koje mi govorimo? Zato što je Isus rekao:
„Ali kažem vam: za svaku beskorisnu riječ koju ljudi izgovore polagat će račun u dan suda. Jer po svojim riječima bit ćeš opravdan i po svojim riječima bit ćeš osuđen“ (Matej 12,36-37).
„Svaku beskorisnu riječ.“ To bi nas trebalo zaustaviti u našim brzopletim riječima. Trebali bismo drhtati s obzirom na to koliko riječi izgovaramo. A pod „izgovaranjem“ mislim na svaku riječ koja izlazi iz naših usta, naših olovaka i naših tipkovnica. Izgovaramo na tisuće riječi svaki dan, ponekad na desetke tisuća.
Ove dvije vrste drhtanja javljaju se iz istog razloga: volimo i strahujemo od Boga i ne želimo našim nečistim riječima skrnaviti njegovu svetu Riječ. Takvo nam drhtanje stvara želju da govorimo s oprezom, a ponekad uopće ne govorimo. Jer vjerujemo:
„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme… vrijeme deranja i vrijeme šivanja, vrijeme šutnje i vrijeme govora“ (Propovjednik 3,1.7).
Vrijeme šutnje
Doista postoji vrijeme da šutimo. I to vrijeme dolazi češće nego što većina od nas uvjetuje mišljenjem.
Živimo u doba neprestanog govora. Nikada u ljudskoj povijesti buka ljudske komunikacije nije bila toliko konstantna. Čak i kad smo tišini, ne šutimo, budući da primamo i odašiljemo govor putem naših digitalnih medija. Naša kultura ne vjeruje da „luđak umnaža riječi“ (Propovjednik 10,14).
S jedne strane se vjeruje da umnožene riječi donose višestruko znanje, a umnoženo znanje donosi umnoženu mudrost. S druge strane, bez ikakvog straha od Boga, ljude jednostavno nije briga koliko riječi odašilju. Zato smo neumoljivo bombardirani informacijama, analizom, komentarima, kritikom, znanjem i ismijavanjem kroz svaki komunikacijski tok. Ne možemo si pomoći, osim što smo uvjetovani ovim okružjem.
S pojavom društvenih medija, sada gotovo svatko ima prijenosnu platformu sa koje može javno govoriti po bilo kojem društvenom, kulturnom, političkom, ekonomskom ili teološkom pitanju, bilo kakvoj kontroverzi, bilo kakvom skandalu itd., kad god požele, bez obzira na to što i koliko znaju. I dok je demokratizacija javne komunikacije izvanredna povijesna pojava i svakako ima neke divne prednosti, također je duhovno govoreći, opasna stvar. To je nenadmašni, glasni forum umnoženih, bezumnih, beskorisnih riječi, za koje će svaki sudionik, svjestan ili ne, dati račun Bogu.
Početak mudrosti
Kršćani znaju da je „početak mudrosti“ i „početak spoznaje“ strah Gospodnji (Psalam 111,10; Izreke 1,7). A jedan izraz tog straha jest drhtanje na Božju svetu riječ i na našu vlastitu.
Uči nas se da je iznimno mudro razvijati disciplinu kako biti spori da govorimo (Jakovljeva 1,19). Sporo govoriti znači da postoji vrijeme za šutnju. Ponekad znači da šutimo na neko odgovarajuće kratko ili produženo vrijeme, a brzi smo da pažljivo slušamo, tako da steknemo precizno razumijevanje problema prije nego što oprezno odgovorimo. A ponekad znači da uopće ne govorimo. Prethodno je uvijek nužno; potonje je često nužno.
Bog nas poziva da se suprotstavimo našoj kulturi brzog jezika. U svijetu u kojem se informacije brzo prenose, komentari brzo potpiruju, a suprotstavljeni komentari neprestano pale bijesne šumske požare (Jakovljeva 3,5), sinovi i kćeri Božji pozvani su biti vatrogasni mirotvorci (Matej 5,9). A jedan od nedovoljno korištenih načina mirotvorstva prepoznaje vrijeme za šutnju. Manje riječi može biti manje goriva za požare.
Vrijeme za govor
No kršćani ne smiju uvijek šutjeti. Postoji vrijeme za govor i postoje stvari koje moramo reći. Naš Bog je Bog koji govori i znamo da definitivno želi da govorimo (Matej 24,14; 28,19-20).
No kad Bog govori, govori sa specifičnom namjerom, a s obzirom na njegovo sveznanje, govori s ogromnom odmjerenošću. I to je način na koji želi da govorimo, kao njegova izuzetno ne-sveznajuća djeca i poslanici (2. Korinćanima 5,20): namjerno i odmjereno. Želi da naučimo govoriti kao Isus.
Poput Joba skloni smo govoriti oštro i pouzdano o onome što zapravo ne razumijemo (Job 42,3). Ali Isus je često govorio manje nego što je znao, jer je kroz molitvu slušao Oca i govorio samo ono što je prepoznao da treba reći (Ivan 8,26). Samo zato što je imao usta i javnu platformu nije značilo da ih uvijek treba koristiti. Umjesto toga je rekao: „I sȃm od sebe ne činim ništa, nego govorim tako kako me poučio Otac moj“ (Ivan 8,28). Savršeno je živio i modelirao za nas ovaj stih:
„Postavi, GOSPODE, stražu mojim ustima, čuvaj vrata usana mojih“ (Psalam 141,3).
Bog postavlja svoju djecu strateški u svaku sferu. Daje nam svakome nekoliko zadataka i daje nam svakome da nešto govorimo kako bismo donijeli Evanđelje u našim ograničenim sferama. Svatko od nas putem molitve mora prepoznati naše sfere i ograničenja. Nitko od nas, kao pojedinaca, crkava ili organizacija, nije pozvan odgovoriti na svako aktualno pitanje. A ako je to istina po pitanjima o kojima imamo znanje, osobito je važno po pitanjima s kojima nemamo osobno iskustvo.
Ako se nalazimo u nekom obliku vodstva u kojem smo pozvani baviti se nekim pitanjem, prvo moramo moliti za mudrost, potom trebamo biti javno iskreni u vezi onoga što ne znamo, a ne podleći pritisku i pokušati govoriti više od onoga što znamo. A onda, ako nas Gospodin vodi, trebamo nastaviti u razumijevanju koje je potrebno da bismo korisnije govorili.
A kada slijedimo Božje vodstvo u govoru, poput Isusa, ne zaboravljamo da naša usta, prsti i platforme još uvijek pripadaju Bogu. Nismo slobodni reći što god želimo o onome što znamo. Ne činimo ništa po vlastitom autoritetu, ali moramo reći samo ono što prepoznajemo da Bog želi da kažemo.
Strogo, nježno ili tiho?
Govorimo istinu u ljubavi (Ef 4,15), ali ne govorimo radi „lajkova“ ljudi; govorimo za Božju suglasnost. To znači da ponekad govorimo istinu u ljubavi koja je nježna i slatka (Izreke 16,24), a drugi puta govorimo istinu u ljubavi koja je milostivo stroga (Izreke 27,6). To zvuči kao Isus, koji je ponekad govorio ovako: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti“ (Matej 11,28), a u drugim prilikama: „Nego ako se ne pokajete, svi ćete tako propasti“ (Luka 13,5).
Razlikovanje kada nježno reći istinu u ljubavi, kada strogo reći istinu u ljubavi, a kada ništa ne govoriti, jest nešto što je Bog sa svrhom osmislio kako bismo putem molitve ovisili o njemu. Postoje trenuci kada zaista želimo govoriti, a ne bismo trebali. A postoje trenuci kad stvarno ne želimo govoriti, a trebali bismo.
Ono što će nam najviše pomoći u razlučivanju kada je vrijeme za šutnju ili vrijeme za govorom kultivira sveto drhtanje na Božju riječ i naše riječi. Prava vrsta straha Gospodnjeg naša je najbolja zaštita za usta.
Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
