Za Isusova života, sveti hram u Jeruzalemu bio je središte židovskoga vjerskoga života. Hram je bio mjesto gdje su se prinosile životinjske žrtve i vjerno slijedilo štovanje u skladu s Mojsijevim zakonom.
Hebrejima 9,1-9 nam kaže da je u hramu zastor odvajao Svetinju nad svetinjama, zemaljsko prebivalište Božje prisutnosti, od ostatka hrama gdje su boravili ljudi. To je označavalo da je čovjek bio odvojen od Boga grijehom (Izaija 59:1-2). Samo je veliki svećenik smio ući iza toga zastora jednom godišnje (Izlazak 30:10; Hebrejima 9:7) kako bi ušao u Božju prisutnost u ime cijeloga Izraela i izvršio pomirenje za njihove grijehe (Levitski zakonik 16).
Salomonov hram bio je visok 25 lakata (Prva knjiga o Kraljevima 6,2), ali ga je Herod povisio do 40 lakata, prema zapisima Josipa Flavija, židovskoga povjesničara iz prvoga stoljeća. Nije sigurno koliko je točno iznosio jedan lakat, ali je sigurno pretpostaviti da je taj zastor bio visok otprilike 18 metara. Josip Flavije također nam kaže da je zastor bio deset centimetara debeo te da ga nisu mogli razderati ni konji zavezani za svaku njegovu stranu. Knjiga Izlaska uči da je taj debeli veo bio napravljen od plave, ljubičaste i tamno crvene tkanine te prepredenog lana.
Uzevši u obzir veličinu i debljinu zastora vidimo u kolikoj je mjeri bilo značajno ono što se dogodilo u trenutku Isusove smrti na križu. „A Isus opet povika jakim glasom i – ispusti dušu. I gle! Hramski se zastor razdera na dvoje, od vrha do dna” (Matej 27,50-51a).
Dakle, o čemu se tu radi? Koju važnost taj razderani zastor ima za nas danas? Prije svega, kidanje zastora u času Isusove smrti dramatično je simboliziralo da je Njegova žrtva, prolijevanje Njegove krvi, bilo dostatno pomirenje za grijehe. Označavalo je da je sad ulaz u Svetinju nad svetinjama bio otvoren za sve ljude i za sva vremena – i za Židove i za pogane.
Kada je Isus umro, zastor se razderao i Bog je otišao iz toga mjesta i nikad se više nije vratio boraviti u hramu sačinjenom ljudskim rukama (Djela apostolska 17,24). Bog je završio s tim hramom i njegovim religijskim sustavom, a hram i Jeruzalem ostali su „poharani“ 70. godine (uništili su ih Rimljani), baš kao što je Isus prorekao u Evanđelju po Luki 13,35. Dokle je god hram stajao, označavao je nastavak Staroga zavjeta. Hebrejima 9,8-9 odnosi se na doba koje je prolazilo jer je se uspostavljao Novi savez (Hebrejima 8,13).
U određenom smislu, zastor je simbolizirao samoga Krista kao jedini put k Ocu (Ivan 14,6). To govori činjenica da je veliki svećenik morao ulaziti u Svetinju nad svetinjama kroz zastor. Sada je Krist naš nadmoćni Veliki svećenik, a mi, kao oni koji vjeruju u Njegovo dovršeno djelo, mi sudjelujemo u Njegovom boljem svećenstvu. Sada možemo ući u Svetinju nad svetinjama kroz Njega. Hebrejima 10,19-20 veli da vjerni ulaze u svetište „snagom krvi Isusove… taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo”. Tu vidimo sliku Isusova tijela koje se razderalo za nas isto kao što je On za nas razderao taj zastor.
Zastor razderan od vrha do dna povijesna je činjenica. Duboka važnost toga događaja detaljno je i divno objašnjena u Hebrejima. Stvari hrama bile su sjene stvari koje su trebale doći, i zapravo nas sve upućuju prema Isusu Kristu. On je bio zastor Svetinje nad svetinjama, a kroz Njegovu smrt vjerni sada imaju slobodan pristup Bogu.
Zastor u hramu bio je stalan podsjetnik da zbog grijeha čovječanstvo ne može biti u Božjoj prisutnosti. Činjenica da se žrtva za grijeh prinosila svake godine i bezbroj drugih žrtava ponavljalo svakoga dana zorno je pokazivala da se grijeh ne može uistinu pomiriti ili izbrisati životinjskim žrtvama. Isus Krist svojom je smrću uklonio prepreke između Boga i čovjeka i sada mu možemo doći hrabro i s pouzdanjem (Hebrejima 4,14-16).
