Upasti u napast znači naći se u takvom stanju u kojemu prestajemo biti spremni vršiti volju Božju i vršimo svoju volju.
Pri tom nam Zli nesebično pomaže. Ili drugim riječima: svoju volju pretpostavljamo Božjoj.
Što je volja Božja? Općenito bismo mogli reći: misliti na Njega, govoriti istinu i činiti dobro.
Kako je Isusu uspijevalo ne upasti u napast? U evanđeljima imamo premalo detalja o Isusovu molitvenu životu. O tome možemo tek naslućivati i posredno zaključivati iz nekoliko bilježaka.
Molio je u skrovitosti (često noću – tj. kasno navečer i rano ujutro, daleko od ljudi), na osami (isključio je sve dekoncentrirajuće momente).
”I kad otpusti mnoštvo, uzađe na goru, u osamu, da se pomoli. A kad se spusti večer bijaše ondje sam.” (Mt 14,23)
”A pred jutro, još za mraka, on ustade, izađe i ode na samotno mjesto te se ondje molio” (Mk 1,35)
”I kad se s njima rastao, ode u goru da se pomoli.” (Mk 6,46)
”A on se povlačio u pustinju i molio.” (Lk 5,16)
”Provodio je noći u ‘molitvi Božjoj’.” (Lk 6,12) (RK)
Molitva je sredstvo milosti po kojem nas Bog osnažuje kako ne bismo pali u napast vršenja vlastite volje.
Isus tri put ponavlja iste riječi. Govori to o fokusiranosti, koncentriranosti na jedno. To je ‘usrdna molitva’. Ne nužno glasna, već fokusirana (zrake sunca pale papir kroz povećalo).
Napast o kojoj je riječ: Ići svojim ili Božjim putem, je univerzalna napast. Sve je više ljudi koji tu dvojbu razriješe tako što prekriže Boga iz jednadžbe svog života, misleći da su je tako riješili. No, ostaje otvoreno pitanje može li se ta dvojnost pred kojom stoji svako ljudsko biće, razriješiti dokidanjem jedne strane jednadžbe? Rješava li čovjek svoja pitanja time što negira Boga? Ili je rješenje u pomirenju s njim, prihvaćanjem svoje uloge u redu stvaranja i božanskome planu? Čovjek, iako izbrisa Boga kao ‘remetilački i nepotrebni faktor’ iz svog života, ne može pobjeći od sebe samoga, od vlastitih demona (čak iako ne vjeruje da postoje ni Bog ni vrag). Crna kronika u novinama je dovoljan dokaz prethodne tvrdnje.
Kristovim uskrsnućem stvoreni su temelji novoga stvaranja. Razmišljali smo o tome na uskrsno jutro. Stvaranje, kako je prikazano na prvim stranicama Biblije, uspostava je reda nad ‘vodama kaosa’. Sad imamo novo stvorenje. Omogućio ga je baš Isus sa svojim: ‘Ne moja, nego tvoja volja da bude!’ Prvi je Adam krenuo svojim putem, svoju je volju pretpostavio Božjoj. Rezultat nam je znan. Zainteresirani će lako pročitati što o tome ima reći Apostol u Rimljanima 5,12-21, primjerice. Drugi Adam – Krist je čovjeku pokazao put: radosno prihvaćanje volje Božje čak i kada ta volja uključuje put križa. ‘Radosno prihvaćanje’ nije stvar osjećaja već odluke, volje: ‘Podložite se dakle Bogu. Suprotstavite se pak đavlu, i pobjeći će od vas’ (Jak 4,7). Tako je postupao Isus. Zašto ne bismo i mi?
Autor: Giorgio Grlj
