Gospodin me je odnedavno vodio kako bih se oslobodila. Započela sam s uklanjanjem stvari koje mi u kući nisu trebale, kao što je bila sitnica iz trgovine koju sam nosila sa sobom preko 20 godina. No tada je ta sitnica postala dio mog života te sam prema njoj odlučivala kako ću provoditi svoje vrijeme. Odjednom sam se oslobađala misli i navika koje sam nastojala odbaciti već dugo vremena, ali nikada nisam uspijevala. Sve je počelo s odlukom da se trebam promijeniti, a odatle je eskaliralo.
Živjela sam pretrpanim životom, mislim da se većina žena može poistovjetiti s time. Kao da sam se budila sa štopericom koja je unatrag odbrojavala svaki trenutak u mom danu. Besciljno sam trčala kućom od pijeska te sam mislila da ću stići negdje, no uvijek bih ponovno skliznula prema dolje. Toliko je stvari bilo na mojoj listi prioriteta te sam se čak ponosila količinom zadataka koje sam mogla obaviti u jednom danu. Smatrala sam da sam odlična u simultanom obavljanju više stvari, definitivno sam bila bolja u tome od mog supruga te sam uvijek bila živčana kada se on činio opušten, a ne u žurbi kao ja. Kada bi mi rekao da se smirim samo sam se još više naživcirala jer nisam shvaćala zašto me on ne razumije. Nikada nisam ni pomislila da sam ja bila ta koja nije nešto razumjela.
Nisam shvaćala što je zapravo važno u životu.
Koliko sam samo energije i vremena utrošila na stvari koje nisu bile važne? Barem kada se sagleda šira slika. Bila sam frustrirana zbog igračaka koje sam neprestano morala skupljati. Tada sam se zapitala zašto uopće imamo toliko igračaka? Ispalo je da djeci nije bilo važno da ih imaju toliko. Jednako im je smetao sav taj nered kao i meni. Tako da smo ih se većine riješili.
Police figurica koje nisam imala vremena čistiti i mnoštvo knjiga koje nikada neću više pročitati. Riješila sam ih se. Ogroman ormar pun cipela, ladice pune čarapa i odjeće koju nisam ni jednom obukla. Svega sam se toga riješila.
Previše dugova, previše računa i neopisivo mnogo konzumerizma. Oslobodila sam se toga.
Previše obaveza, nevažnih aktivnosti i očekivanja koja nisu bila poštena. Energije utrošene na zadatke koji bi cijedili život iz mene, i frustracije zbog nemogućnosti kontroliranja svega oko sebe. Oslobodila sam se i toga.
Mi žene previše toga uzimamo na sebe, a tada imamo nerealistična očekivanja od svoje djece i supruga. Postanemo uznemirene, ljute, umorne, tjeskobne, pa čak i depresivne. Nikada nemamo sreće, ništa nam ne ide od ruke pa to iskaljujemo na našim bližnjima te se potom i zbog toga loše osjećamo. Tada, jer očito uživamo u boli, sve to ponavljamo slijedeći dan. Sve mi je to postalo iscrpljujuće te sam se zapitala koliko je toga što radim zapravo važno za Božje kraljevstvo. Nije li to zapravo smisao ovoga života? Dobro ga živjeti dok ne prijeđemo u drugi život.
Ispada da ništa što sam ja radila nije bilo važno za Božje kraljevstvo. Moje neprestano trčanje i nervoza nisu ostavljali traga za vječnost, a moj stav nije stvarao nasljedstvo kakvo sam željela. Morala sam se svega toga osloboditi. Morala sam se osloboditi svega što nije bilo važno u Božjim očima.
Oslobodila sam se materijalnih stvari koje su me zatrpale. Pranje rublja postaje mnogo lakše kada shvatite da djeci nisu potrebni puni ormari čipke, tila i monograma. Njih zapravo nije briga za to. Zašto je mene bilo briga?
Napustila sam lažne ideje da sve moram činiti savršeno. Da moram sve učiniti na vrijeme, da moram biti najbolja majka koja podučava djecu kod kuće, da moja djeca moraju biti savršeno talentirana za sve. Morala sam shvatiti da su moja djeca trebala učiti kroz zabavu, da su trebala znati da ih volim više od sata, da su trebala razumjeti da je naš najvažniji zadatak bio dijeliti Isusovo svijetlo svijetu.
Radovi još uvijek traju, no uviđam razne pozitivne posljedice nakon što sam se oslobodila mnogih stvari. Oslobodila sam se opsjednutosti kontrolom te sada jasnije mogu vidjeti Boga u svom životu. Dignula sam ruke od volana.
Oslobodila sam se stresa, što nije bilo lako, ali se sada tako dobro osjećam. Oslobodila sam se pravljenja rasporeda te sam shvatila da više i nije tako teško kontrolirati ljutnju. No, najbolje sam se osjećala kada sam napustila ideju mame-stroja koji sve mora raditi savršeno i na vrijeme. Više nemam nerealistična očekivanja i svaki put kada se dogodi nešto što bi me inače potreslo upitam se: je li to uopće važno? Je li?
Devet od deset puta, nije važno.
Napustila sam mišljenje da je najvažnije napraviti što više stvari u jednom danu, te sada napokon uživam u onome što činim. I zabavno je. Tko je rekao da život mora biti težak? Naravno, Biblija govori da nam neće biti lako u ovome svijetu, ali ujedno i govori da se naš Bog izdignuo iz svijeta. Zašto mi onda živimo poraženim životima? Zašto se mučimo zbog stvari koje su za Njega nevažne i zašto se borimo u bitkama koje su već gotove? Zanimljivo je o ovome razmišljati, zar ne? Ja sam se odlučila jednostavno svega osloboditi. Osloboditi se svega što me ometa u radosti koju mi je On darovao i što me sprječava da se čvrsto držim za život koji nam je On darovao.
Autorica: Brie Gowen; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com
