Isus je vapio: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?” Kakve neopisive riječi dolaze s usana Isusa, Sina Božjega! Slične riječi čujemo i od Joba koji je rekao: “Bog je prema meni postao okrutan.”
Isto tako, i David je pitao: “Je li Bog zaboravio svoje milosrđe? Je li ga oduzeo od mene?” A i Petar, osamivši se uz vatru izvan Velikog vijeća, ogorčeno je rekao: “Ne poznajem toga čovjeka!”
Istina je, u času samoće ne postoji prijatelj koji razumije kroz što prolazite. Čini se kao da je i Bog sakrio svoje lice od vas. Možda ćete pitati: “Je li doista moguće da je Bog na određeno vrijeme podigao ruku i sakrio lice od svoga ljubljenog?” Pismo odgovara: “… ostavio ga je Bog da bi ga iskušao i da bi se doznalo sve što mu je u srcu.”
Iskreno mogu reći da mi Isus nikada nije bio stvarniji. Međutim, ne postoji užas koji bi se mogao usporediti s užasom koji vas snađe kad su nebesa za vaše molitve kao olovo. U tim trenucima postoji samo strah i praznina. Vaše srce vapi: “O, Bože, gdje si?”
Zvuči li vam to čudno? Niste li se nikada suočiti s takvom krizom u svom životu? Onda nikada niste bili u Getsemaniju. Bog je rekao za sebe u tom mračnom času: “U provali srdžbe sakrih načas od tebe lice svoje …” Međutim, isto tako, obećao je: “… al u ljubavi vječnoj smilovah se tebi.” A tako će učiniti i s nama, svojom djecom, pružajući nam svoju milost u vrijeme naše samoće.
Autor: David Wilkerson
