Odrasla sam na jugu SAD-a, usred ‘Biblijskog pojasa’, regije u kojoj veliki postotak stanovnika redovno pohađa crkvu. Odlazak u crkvu za nas je bio način života. Išli smo u crkvu svake nedjelje i skoro svake srijede. I gotovo svatko koga sam znala činio je isto.
Međutim, zanimljivo je to što su moji roditelji rijetko išli sa mnom. Od kad se sjećam, dovezli bi me do ulaznih vrata crkve i tu ostavili, a zatim me nakon službe pokupili. Kako sam odrastala, postajalo mi je sve neugodnije. Svi moji prijatelji su u crkvu dolazili s roditeljima. Zašto i moji roditelji nisu mogli doći?!
Jedne nedjelje pastor je propovijedao poruku o obitelji i važnosti toga da budemo jaki, da budemo u Riječi i da podržavamo jedni druge. Htio je moliti nad obiteljima i sve nas pozvao da siđemo do pozornice na zajedničku molitvu, kao obitelj. Moja sestra blizanka i ja, koje smo u to vrijeme bile oko deset godina stare, polako smo krenule naprijed. Sjele smo jedna pored druge i gledale kako se ostale obitelji – stvarne obitelji, kompletne obitelji – zajedno mole. Sjedile smo same, posramljene. Jedva sam čekala kraj službe, pa da istrčim kroz ulazna vrata. Sigurna sam da se na meni vidjela svaka nijansa crvene boje, dok sam žurno trčala prema automobilu svoga oca.
Napokon sam skupila hrabrosti pitati ga zašto on nikada ne ide u crkvu. Objasnio je da se zakleo nakon što je moja majka umrla da se nikada neće vratiti u crkvu. Moju majku je ubio pijani vozač u nedjelju ujutro tijekom vožnje u crkvu. Međutim, inzistirao je na tome kako je vrlo važno da ja idem. Napustila sam razgovor osjećajući zbunjenost, bol i ljutnju. Tijekom sljedećih nekoliko godina, nastavila sam ići u crkvu bez svog oca, ali nakon što sam dobila dvoje djece izvan braka, i ja sam prestala ići. Moje isprike bile su raznolike:
Crkva je puna licemjera.
Ja se ne uklapam. Tamo nitko drugi nije poput mene.
Imam blizak odnos s Bogom i ne trebam crkvu.
Bibliju proučavam sama kod kuće.
Crkva će me osuđivati.
Što sam duže bila van crkve, to je bilo lakše tako i nastaviti. Moje putovanje natrag ka Božjoj kući bilo je dugačko i teško. Tek nakon što sam preispitala svoj život u jednom mračnom i usamljenom periodu, donijela sam odluku vratiti se. Čak i tada, poriv da se povučem bio je jak. Bila sam uvjerena da se ne uklapam, da me nitko ne razumije i da će me drugi osuđivati.
Svatko tko ovo sada čita bar je jednom došao do točke kada zamalo nije otpao od crkve ili je to zaista i učinio. Ivan 10,10 nam govori da neprijatelj dolazi da ukrade, zakolje i uništi. Razumijemo li to doista? Razumijemo li da Sotona živi za to da nam uništi nadu? Ubije pouzdanje? Ukrade zajedništvo? Najviše od svega želi nas uvjeriti da crkvu ne trebamo. Ipak, stih Hebrejima 10,24-25 je jasan: „Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela, da ne propuštamo svojega sastanka, kako je nekima običaj, nego se hrabrimo, i toliko više koliko vidite da se bliži Dan.“
Trebamo nalaziti načine kako motivirati jedni druge u Kristu, a ne kako izbjegavati crkvu. Zašto je to tako? Ne možemo li ljubiti Gospodina ako ne idemo u crkvu? Čini li nas posjet crkvi nekako više spašenima? Naravno da ne. Znamo da nas Božja milost spašava Isusovom krvlju. Ali ako se ne budemo okupljali, kako ćemo se izgrađivati, poticati i izazivati? Kako ćemo biti odgovorni? Organizirano okupljanje Božjeg naroda je Njegov dizajn za kršćanski rast. Ono nam je potrebno.
Dok imam sve više i više mladih koji otpadaju od crkve, te činjenicu da su samohrani roditelji demografska skupina koja najmanje posjećuje crkvu, kao i tisuće drugih koji tvrde da nemaju nikakvu religiju, bitno je da Tijelo Kristovo ostane povezano s domom i bude odlučno tu dovestii druge.
Autorica: Jennifer Maggio; Prijevod: Aleksandar J.
