Jednom je učitelj pitao svoje učenike:
– Zašto ljudi viču kad su ljuti?
Učenici su razmišljali neko vrijeme:
– Zato što izgubimo strpljenje, zato vičemo – reče jedan.
– Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe? – Pita učitelj – Zar nije moguće govoriti tiho i lagano?
Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja. Naposljetku je objasnio:
– Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugo, da njihov glas premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima veća.
Potom je učitelj pitao:
– Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube? Ne viču jedno na drugo, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su vrlo blizu. Udaljenost među njima je vrlo mala. A, što se dogodi kada se još više vole? Ne govore. Samo šapuću i još više se zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno, ne treba im više ni šapat. Samo se gledaju, i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole.
Onda je rekao:
– Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više neće biti puta nazad.
