Prije mnogo godina jedna učiteljica zamolila je svoj razred da napiše sastav na temu prava veličina. Među učenicima nalazila se jedna djevojčica iz siromašne i neobrazovane obitelji.
Učiteljica nije očekivala od nje neki izuzetan sastav. Međutim, ono što je djevojčica napisala tako je duboko utjecalo na nju da je ovaj sastav poslala novinama. Predmet je izazvao neuobičajeno zanimanje.
Novine iz cijele zemlje prenijele su sve što je djevojčica napisala. Njezino ime ljudi su već zaboravili, nitko ga se više ne sjeća, ali ono što je napisala još uvijek zvuči istinito. Evo jednog izvoda:
“Čovjek ne može dostići pravu veličinu ako se muči za nju. Možete je steći kada je ne tražite. Lijepo je imati dobru odjeću. Ona vam u mnogome olakšava da pristojno djelujete, ali znak prave veličine ostvarene u vašem životu pokazat će se onda kada tako djelujete iako odjeća nije tako dobra kako bi trebala biti.
Roditelji moje mame, dok je još bila djevojčica, imali su jednu ptičicu koju su zvali Bill. Jednog dana ptičica je slomila nogu. Mislili su da je treba ubiti, ali sljedećeg jutra našli su je kako pjeva oslonjena na svoju neozlijeđenu nogu.To je prava veličina.
Jedna žena oprala je rublje u kojemu je bilo puno velikih komada i objesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu riječ. Ponovno je sve oprala, ali ovoga puta rublje je prostrla po čitavoj travi tako da nije moglo pasti.
Te noći neki pas prljavim nogama pretrčao je preko njega. Kada je vidjela što se dogodilo, ona je sijela i rekla: “Zar nije smiješno što ništa nije obišao” To je prava veličina, ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu je prepoznati.”
