Dok se moja sedmogodišnja kćer previjala na kauču zbog bolova u trbuhu, pogledala me s tugom i zbunjenošću u očima i rekla: „Mama, ne želim povrijediti tvoje osjećaje, ali da nas bar nisi imala kada si bila bolesna – onda nam ne bi prenijela svoju lajmsku bolest.“
Iako bi ta izjava očekivano bila poput soli na ranu (unatoč tome što nisam znala da sam bila bolesna prije nego što sam imala djecu), Duh mi je zahvalno dao priliku da čujem njezine riječi kao riječi traganja, a ne optužbe.
Dok se moj vlastiti um trudio odgovoriti na pitanje s kojim sam se često i sama borila, usidrila sam se u istini da je Bog suvereno dopustio tu bol. Podijelila sam sa svojom kćeri da Bog zna broj naših dana, broj vlasi na našoj glavi i borbe s kojima ćemo se suočiti, čak i prije nego što nas je stvorio.
Isuse, hvala ti
Dok smo razgovarali o tome koliko je teško biti u boli, kako to nije pošteno i kako nas ta bolest ponekad čini ljutima, tužnima i zbunjenima, podsjetila sam je (kao i svoje vlastito srce) da je Bog pun ljubavi i dobar. I da je jedini razlog zašto je spriječio znanje da ću ovu strašnu bolest prenijeti svojoj djeci taj što ima svrhu koja je puna ljubavi i dobra. Sada to možda ne razumijemo, ali jednoga dana, ako se u njega pouzdamo, više se nećemo boriti protiv ove bolesti. Jednog ćemo dana biti s Isusom.
Budući da su joj se oči počele sjajiti, razgovarali smo o nebu i obećanju da ako položimo svoju vjeru u Isusa, naša bol i patnja će okončati i bit ćemo s njime u novim tijelima za svu vječnost.
Ubrzo sam stavila svoju kćer u krevet i čula je kako moli: „Isuse, hvala ti što imaš svrhu za moju lajmsku bolest i što neće trajati zauvijek.“
Te sam noći vidjela silu evanđelja na djelu u srcu svoje kćeri kroz bol od koje sam je tako željela osloboditi. Iako ju je mogla shvatiti samo površinski, bila je to moćna slika za moje srce – podsjećajući me kako Krist uzima našu tugu, pitanja i bol, i ubrizgava život u ono što bi inače bila beznadnost.
Ako ste danas u boli ili se borite sa shvaćanjem zašto Bog dopušta nešto u vašem životu, potičem vas da se podsjetite na ove evanđeoske istine koje su naše zbog onoga što je Krist učinio za nas na križu.
1. Tugujemo s nadom
Možemo stiskati naše šake u mukama i plakati nad onim što gubimo, dok polažemo naša ranjena srca ogoljena pred Isusove noge. Vjerujemo da može riješiti našu bol. Međutim, ne možemo ostati tamo. Moramo dopustiti istinitosti evanđelja da odgovori na našu tjeskobu i pitanja.
Možemo reći našoj boli: „Zbog Kristove žrtve ta bol više nije besmislena; ona je podsjetnik na beznadnu vječnost od koje smo spašeni. Mogu obrisati svoje suze, ustati i krenuti naprijed u Kristovoj snazi, uvjerena da je on u kontroli i vjerno radi na način koji možda ne vidim u ovom trenutku.“
Kao što je John Piper jednom snažno rekao: „Povremeno duboko plačite nad životom kojem ste se nadali. Oplakujte gubitke. Zatim operite lice. Vjerujte Bogu. I prihvatite život koji imate.“
2. Naša bol ima svrhu
Ako nismo predali svoje živote Kristu, onda bol može imati svrhu da nas probudi u našoj potrebi za njime. Kada položimo svoju vjeru u Krista, Bog koristi našu bol da nas privuče bliže Kristu, odriješi nas našeg čvrstog držanja za svijet, usmjeri naš um više ka vječnošću, oblikuje nas na svoju sliku i kroz to donese sebi slavu.
Iako možda ne vidimo nikakvo zemaljsko dobro koje dolazi iz naših okolnosti, možemo biti sigurni da Bog upravlja i djeluje prema vlastitoj svrsi za nas. Kažemo s Jobom: „Znam da ti možeš sve, i nijedan tvoj naum ne može se spriječiti“ (Job 42,2).
Kao što vidimo u Jobu, Gospodin mu je dopustio da se bori sa svojom tjeskobom, čak i očajava nad samim životom. Pita se zašto je Bog donio takvo uništenje na njegov život. Patnja nije bila zato da uništi Joba, već da ga dovede do mjesta veće poniznosti, pokajanja i predanosti, kao i da koristi njegov život kao svjedočanstvo Božje moći i suverenosti. Iznad svega, Bog se objavio Jobu kao svemoćni i sveznajući Bog, koji je na kraju utišao njegova pitanja „zašto“.
Ako zaglavimo u ciklusu pitanja „zašto“ i odbijamo se predati i poniziti pred Bogom kojeg nećemo uvijek razumjeti, tada ćemo se naći zarobljeni u jami jada i očaja. No, ako zamolimo Krista da nam pomogne dovesti našu tugu pred križ, moći ćemo odmarati u vjeri da je Bog onaj koji kaže da jest i da je vjeran svojim obećanjima.
3. Naša patnja će završiti
Bez Krista naša zemaljska bol bila bi samo očajnički uvid u našu vječnost. Ali zbog Kristove žrtve, preuzimanja boli i kazne koju zaslužujemo, zapečaćeni smo Duhom Svetim i možemo se pouzdati u Božje obećanje da će naša zemaljska bol jednom prestati.
„Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, ipak se nutarnji obnavlja iz dana u dan. Jer neznatnost naše časovite nevolje donosi nam još obilnije vječno breme slave; nama koji ne gledamo na vidljivo, nego na nevidljivo; jer vidljivo je prolazno, a nevidljivo je vječno“ (2. Korinćanima 4,16-18).
Kako se moja kćer i ja borimo s boli koju je ta bolest prouzročila u našoj obitelji, naše su oči podignute i naš teret olakšan dok se divimo obećanju onoga što će doći. To nije odnijelo bol, ali joj daje nadu i život.
Premda naša vanjština može doživljavati bol kao uzaludnu, mi (kao Božja djeca) imamo sigurnost da nam „neznatnost naše časovite nevolje donosi nam još obilnije vječno breme slave.“ To zahtijeva da gledamo izvan onoga što možemo vidjeti u ovom trenutku i usmjeriti naš pogled na ono što ne vidimo. I dok gledamo na Krista, postajat ćemo sve više nalik njemu, dok žudimo za onim danom kad ćemo biti doma s njime u slavi zauvijek.
Donesite svoju bol pred križ
Bez obzira na to sa čime se danas suočavate, Krist može udahnuti nadu u naše tugaljivo srce, dati snagu našim umornim tijelima i ispuniti naše slabe i slomljene živote svojom silom.
Donesite svoju bol u podnožje križa i radujte se Kristovom uskrsnuću. Proslavite Boga, jer porazivši silu grijeha i smrti, Krist sada živi da posreduje za nas. Ako je Krist dao svoj život za nas, možemo se pouzdati da će nam zasigurno biti vjeran i opremiti nas i nositi kroz sve što je dopustio zbog vlastite dobre svrhe. Jednog ćemo dana biti oslobođeni boli ovoga svijeta i ući u nezamislivu i slavnu vječnost s našim Spasiteljem.
Autorica: Sarah Walton; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
