Božja zapovijed jasno kaže da se ime Gospodnje ne smije koristiti uzalud. Mnogi danas iz navike kažu “O, Bože” ili “Isuse”.
Mislim da Izraelci nisu hodali po Egiptu govoreći: „O, moj Bože.“ U tjeskobnim trenucima prije nego što je Mojsije razdvojio Crveno more, ne mogu zamisliti da su Abrahamovi potomci u svojoj ljutnji i frustraciji proklinjali u Božje ime. Isto tako, sumnjam da je Jakov, koji će uskoro postati patrijarh plemena Izraelova, koristio Božje ime uzalud kad mu je Laban obećao dati svoju kćer Rahelu u zamjenu za sedam dodatnih godina služenja.
Ako ondašnja kultura nije olako koristila ime Gospodnje, što je onda točno Gospodin zapovjedio svome narodu da ne čini u trećoj zapovijedi?
„Ne uzimaj imena GOSPODA, Boga svojega, uzalud, jer GOSPOD ne ostavlja nekažnjenim onoga koji njegovo ime uzima uzalud“ (Izlazak 20,7).
Možda mislite: „Deset zapovijedi dio su Starog zavjeta i Isus je ispunio Zakon.“ Imate potpuno pravo, ali suština ove zapovijedi i dalje vrijedi za nas danas. Krist je došao kao ispunjenje Zakona, i kao rezultat toga, sada smo pomireni s Ocem kada položimo svoju vjeru u Njega (2. Korinćanima 5,17-19). Zbog Isusa, mi, kao vjernici, možemo imati bliski kontakt s Bogom kojemu izraelski narod nije mogao pristupiti na brdu Sinaj onog dana kada je Mojsije dobio ove upute.
Dok bi samo dodirivanje podnožja planine na kojoj je bila Božja prisutnost značilo smrt za Izraelce u to vrijeme (Izlazak 19,12-13; 20-23), danas su naša tijela hram Duha Svetoga i možemo uživati u Njegovoj prisutnosti (1. Korinćanima 3,16). To znači da je Bog i dalje svet, a razumijevanje Njegove svetosti je prvi korak u razumijevanju Njegovih zapovijedi i kako ih zadržati u kontekstu tako različitom od onoga u kojem im je prvobitno rečeno.
Poznavanje Boga i Njegovog imena
Iako se Gospodin već od samog početka otkrivao ljudima, tek kad se Mojsije susreo s gorućim grmljem, Bog je otkrio svoje ime. Od koljena do koljena, Boga Abrahama, Izaka i Jakova zvali su Jahve (Izlazak 3,15), što se prevodi u našim modernim Biblijama kao GOSPODIN. Njegovo ime i Njegova prepoznatljiva obilježja su ono što nas razlikuje od Boga. Njegova povijest, veličanstvo i moć su ono što mu pridaje veliko slovo „B“ i izdvaja ga od drugih bogova.
Sama suština Boga jest svetost. Njegova svetost nije stvar odluke, već dizajna. Kada se Mojsije prvi put približio gorućem grmu, Jahve ga je pozvao da se ne približava i da skine cipele. Tlo na mjestu gdje je bio Jahve, bilo je sveto (Izlazak 3,1-6). Prije nego što je dao Deset zapovijedi, Jahve je Mojsiju rekao da je izabrao Izrael da budu sveti narod svećenika. Također je dao stroge smjernice za pripremu i upute, tako da ga ljudi ne gledaju i ne umru (Izlazak 19,9-20). Kasnije su bili opomenuti da se ne bune protiv anđela kojeg će Jahve poslati ispred njih, jer im taj anđeo neće oprostiti, budući da je Gospodnje ime u njemu (Izlazak 23,20-21).
Riječ Jahve nije samo etiketa, već sažetak Božjih osobina. To je više od imena, to je obrazac. To znači da kada izgovaramo Božje ime, izražavamo puninu onoga tko je Bog. Iako postoji mnogo Božjih imena, od kojih svako otkriva drugi aspekt nenadmašnog karaktera našega Boga, izrazio je da je Njegovo ime Jahve. Riječ koju, zbog osobe koju opisuje, neke židovske tradicije ne izgovaraju sve do danas. U nekim se tradicijama toliko visoko cijeni i smatra svetim da se stranice na kojima je napisano ne bacaju, nego svečano spaljuju.
Neuzimanje Njegovog imena uzalud
Uzimanje ovog imena uzalud znači postupati s njime i Bogom kojeg predstavlja bez imalo poštovanja. Iako to ne izgleda tako, zajedničko je prijestupima da postoji nedostatak svijesti ili poštovanja Božje svetosti. Treća zapovijed nas podsjeća da pristupamo našem Bogu i svemu što mu pripada s najvećim poštovanjem. Danas, ta zapovijed ne govori ono što ne trebamo činiti, već ono što trebamo činiti: Poštujte Boga i sve što mu pripada.
Kada živimo na način da smo uvijek svjesni Božje svetosti, osjetljivi smo na to kako naši postupci mogu ugoditi Bogu. Kao oni koji vjeruju u Isusa, imamo pomoć Duha Svetoga u plovidbi životnim vodama na zemlji. Dobro nam služi za odvraćanje od jezika i razgovora koji donose tiha osvjedočenja.
PROČITAJTE: Je li “bokte” psovka?
Kada izgovaramo Božje ime, znači da mislimo na Boga ili govorimo o Njemu. Kad govorimo o GOSPODINU našem Bogu, nužno je da ono što govorimo o Njemu bude istinito. Kad govorimo ono što nije istinito, svjedočimo lažno. Možda ste opisivali neku tragediju rekavši da je to „morala biti Božja volja“ ili čak rekli nekome tko tuguje da je „Bog trebao“ tu preminulu osobu. U ovim i mnogim drugim slučajevima naše su namjere možda plemenite, a možda čak i ozbiljno vjerujemo da govorimo istinu, no kasnije saznamo da nije tako.
Možda pjevate uz radio, spominjući Boga u tekstovima koji nisu ugodni ni teološki točni. Možda čak nazivate nekog umjetnika imenom koje zvuči slično poput imena našega GOSPODINA.
Možda koristite ime Isus ili „O, moj Bože“ kao uzvik. Odvojite trenutak i razmislite o tome na što reagirate u tim trenucima. Obraćate li se zapravo Gospodinu i očekujete da odgovori? Ako je odgovor ne, onda je taj vapaj isprazan. Ako možemo reći Njegovo ime bez obzira na Njega ili svijest o tome tko On, izgovaramo ga uzalud.
U tim trenucima sam svjesna svoje potrebe za Kristom. Upravo kad se suočim sa svojim neprestanim padanjem u korištenju Njegovog imena uzalud, zahvalna sam što je Zakon ispunjen. U Njemu smo slobodni ne da se ne trudimo, već da ustanemo svaki put kad ne uspijemo odabrati ono što najviše slavi Boga.
O, moj Bože, koliko si dobar prema meni.
Autorica: Crystal Brockington; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Relevantmagazine.com
