Kada stvari krenu po zlu, kako možemo znati disciplinira li nas Bog ili samo koristi vrijeme i priliku da nas nešto pouči?
Vrijeme i prilika
Biblija kaže da nam se svima ukazuje vrijeme i prilika (Prop 9,11). Stoga, iako je Bog suveren, ne možemo pretpostaviti da je sve što pođe po zlu u našem životu zato što nas Bog disciplinira. To su upravo mislili Jobovi prijatelji. Vjerovali su da Job ima neki grijeh koji je prouzročio njegovu patnju, ali to uopće nije bio slučaj, i Bog je kasnije na kraju knjige o Jobu ukorio Jobove prijatelje. Iako je Job ispitivao Boga i pokazao se malo samopravednim, Jobovu patnju prouzročila je Sotonina kušnja. Sotona je rekao Bogu da je Job pravedan čovjek samo zato što ga je Bog blagoslovio (što nije istina). Sotoni je bilo dopušteno sve osim da mu oduzme život (Job 1,12), stoga je bacao na njega sve što je mogao. Job je izgubio svih desetero djece, imovinu, stoku, bogatstvo, zdravlje. Ostala mu je samo žena koja mu je rekla: „Prokuni Boga i umri!“ (Job 2,9), a kasnije je izgubio i podršku svojih prijatelja.
Međutim, Job je ostao vjeran u svojoj patnji, i premda je propitivao Boga, Job se ponizio i pokajao, i Bog mu je oprostio. Poanta je u tome da sve patnje, problemi ili događaji ne dolaze na nas zato što nas Bog disciplinira. On može testirati našu vjeru, ne da sazna koliko je slaba ili jaka, već da mi saznamo. Vjernik se mora pouzdati u Boga da će sve, dobro i zlo, čak i zbilja zlo, proizaći na dobro (Rim 8,28). Kušnje i testovi mogu biti od Boga, ali postoje načini na koje možete saznati je li to zbog grijeha ili vas Bog pokušava podučiti nešto. Čak i ako je to Božja disciplinska ruka, On to uvijek čini u ljubavi i u vašem najboljem interesu.
Božja disciplina
Ne možemo tvrditi da svaki problem dolazi od Boga ili da su svi naši problemi radi Božje discipline. To je moguće, ali tada se moramo preispitati imamo li neki nepriznati grijeh ili bilo kakav grijeh kojeg prakticiramo u životu. Ako imamo, priznajmo ga Bogu, koji obećava da će nas očistiti od svake nepravde (1. Ivanova 1,9). Suprotno od ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost ili apatija. Kad ne bi bilo ljubavi, ne bi nas bilo briga ni za koga, ali Bog se beskrajno više brine nego što uopće možemo opisati, a kada nas disciplinira, to je za naše dobro i uvijek motivirano Božjom ljubavlju.
Autor Hebrejima je napisao: „Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on kori. Jer koga Gospod ljubi, toga i kažnjava; i šiba svakog sina kojeg prihvaća“ (Heb 12,5-6). Poanta je sljedeća: „Ako stege podnosite, Bog s vama kao sa sinovima postupa. Ta ima li koji sin kojega otac ne kažnjava?“ (Heb 12,7). Ako to gledate na taj način, nećete ispravno voljeti svoje dijete ako ga na neki način ne disciplinirate. Koji bi roditelj dopustio da se njegovo dijete igra pokraj autoceste? Nijedan kojeg znam. To je ljubav koja motivira roditelja da disciplinira dijete ako se nastavi podlagati opasnosti. Roditelj koji ne voli svoje dijete, ne brine što se s njime događa.
Mudrost psalmista uči: „Blažen je čovjek kojega ti kažnjavaš, GOSPODE, i poučavaš ga iz Zakona svojega“ (Ps 94,12). Govoreći o svojoj crkvi, Isus je rekao: „Sve koje volim, ja korim i kažnjavam. Budi dakle revan i pokaj se!“ (Otk 3,19). Razlog zbog kojeg je Bog poslao drevni Izrael u zatočeništvo bio je upravo da ih ponizi i dovede do pokajanja. Zašto? Zato što ih voli! Čak je i križ postavljen na temelj Božje ljubavi. Ta je kazna zbog nas položena na Njega, ali s krajnjim ciljem otkupljenja onih koji će se u Njega pouzdati (Marko 10,45). To je najveći čin ljubavi ikad!
Pročišćena vatra
Biblija kaže da je Bog oganj koji proždire (Heb 12,29), ali Bog ponekad koristi vatru kako bi nas pročistio. Baš kao što pročistač prolazi kroz vatru kako bi ga očistio, Bog dopušta da prolazimo kroz vatru kušnji, nevolja i testova, ali sa ciljem da nas učini sve više sličnima Isusu Kristu. Apostol Petar piše: „Tome se radujte, premda se sada zakratko, ako je trebalo, ražalostiste u različitim kušnjama, da se prokušanost vaše vjere — mnogo dragocjenija od zlata propadljivoga koje se u vatri kuša — nađe na hvalu i čast i slavu o objavljenju Isusa Krista“ (1. Pt 1,6-7). Apostol Pavao, koji je možda patio najviše od svih apostola, shvatio je da Bog koristi patnju kako bismo mogli „upoznati njega i silu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, suobličujući se sa smrću njegovom“ (Fil 3,10).
Ljudi žele bolje upoznati Krista, ali mogu oklijevati u tome da imaju zajedništvo u Njegovim patnjama, a neke patnje su, kao što znamo, za našu vjeru u Krista. Petar dodaje: „Ljubljeni, ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se što neobično događa. Naprotiv, radujte se kao dionici Kristovih patnji, da se i o objavljenju slave njegove mognete radovati i klicati“ (1. Pt 4,12-13). Stoga je njegova poanta: „Ako podnosite sramotu zbog imena Kristova, blaženi ste; jer Duh slave i Duh Božji na vama počiva — oni ga hule, a vi ga proslavljate“ (1. Pt 4,14).
Isus želi da reagiramo na patnju, čak i ako je to progonstvo (koje nije naša krivnja): „Blaženi progonjenici zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko! Blaženi bili kad vas zbog mene izvrijeđaju i prognaju, te lažući izreknu svaku opaku riječ protiv vas! Radujte se i kličite, jer velika je na nebesima plaća vaša! Ta proroke su tako prognali prije vas!“ (Mt 5,10-12). To je produktivna patnja! Bog ju koristi za naše dobro i naš blagoslov.
Zaključak
Pa kako znamo je li uzrok kušnji, boli ili patnji – Bog, vrijeme i prilika, grešni svijet ili naši vlastiti grijesi? Bog može upotrijebiti kušnje kako bi privukao našu pozornost, pročišćavajući i oblikujući nas sve više u sliku Sina Božjega. Ili bi to mogao biti rezultat grešnog, palog svijeta koji uzrokuje bol, patnju i smrt onima koji uopće nisu odgovorni. Ako niste sigurni, istražite postoji li neki nepriznati grijeh ili netko kome niste oprostili. Priznajte, ispravite to s bratom ili sestrom i zatražite Božji oprost. Kad je toranj u Siloamu pao i ubio neke, Isus je rekao da to nije zbog toga što su bili grešniji (Luka 13,4). Sumnjalo se da je čovjek slijep jer je sagriješio ili je takav rođen zbog grijeha svojih roditelja (Ivan 9,2-3). Ne možemo puno pretpostavljati o drugima jer ne vidimo njihovo srce kao što Bog vidi (1. Sam 16,7). Sve što znamo jest da Bog nikada ne trati patnju i uvijek ju koristi za svoju slavu, ali jednog će dana čak i to nestati. U to vrijeme više neće biti boli, tuge, patnje, suza i onog što grijeh donosi – smrti (Otk 2,4). A za mene, to vrijeme nikada ne može doći prerano.
Autor: Jack Wellman; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Whatchristianswanttoknow.com
