Mnogi ljudi rado koriste psovke u govoru. I to ih nimalo ne brine. Što se događa u duhovnoj sferi dok psujemo?
Jedan je čovjek vrlo ironično konstatirao kako su Hrvati jako pobožan narod i kako svako malo spominju Boga.
Nije mi trebalo dugo da shvatim kako se ne radi o pobožnosti i molitvama, zazivanju Imena nad svakim imenom, već da se radi o psovkama i pogrđivanju Božjeg Imena. Nažalost, to je doista tako.
Psovke u govoru: Što se događa u duhovnoj sferi dok psujemo?
Psovački jezik je toliko postao uvriježen u našem jeziku da stranci s pravom tvrde kako je hrvatski narod psovački narod. Jesmo doista spali na takvu razinu? Mi, koji se u velikom postotku izjašnjavamo kao kršćani i koji se dičimo povijesnim epitetom «predziđa kršćanstva», koji se ponosimo našom dugom kršćanskom tradicijom. Taj pakleni govor posebno se očituje u našim slavenskim narodima, mnogo više nego u drugih govornih skupina koje imaju nekoliko psovki.
PROČITAJTE: Je li psovanje zaista ozbiljan grijeh?
A mi, što mi sve možemo opsovati? Biblija nas na toliko mjesta opominje kako je psovački jezik teška uvreda Gospodinu. Koliko psovački jezik biva jači, toliko Zloduh dobiva moć nad nama. Kao što Duh Sveti progovara kroz usta pravednikova, tako isto Zloduh progovara kroz usta psovača.
Postoje danas neki ljudi kojima je psovka tako duboko urasla u svijest da psuju stalno, gotovo u svakoj rečenici. Tu se zna dogoditi bolest koja se naziva koprolalija. Bolest je koja izaziva nenamjerno i nekontrolirano psovanje. Potrebno je dosta vremena kako bi se takva bolest izliječila. U Očenašu molimo «…sveti se Ime tvoje…» dakle, neka tvoje ime bude sveto i blagoslovljeno, neka se ne izvrgava ruglu. Pisano je u Bibliji kako je Ime Isus jedino ime po kojemu se možemo spasiti. Ako je to istinita tvrdnja, a vjerujemo da je, kolika je to velika sramota izrugivati i u psovkama blatiti to Ime.
Takvim si psovkama čovječe «rezerviraš ulaznicu» za pakao. Po tome se Imenu možemo spasiti, ali pogrđujući ga i propasti. Moramo što prije postati svjesni da je psovka postala rak rana hrvatskog društva. Roditelji psuju pred djecom, a djeca već od osnovne škole itekako poznaju taj psovački jezik koji im nije problem naučiti jer im je, nažalost, to drugi materinji jezik. To je tragedija današnjeg vremena i društva.
Moć izgovorenih riječi
Riječi su toliko snažne da mogu služiti kao mač, mogu sijati i dobro i zlo. Sveto Pismo kaže kako su i život i smrt u vlasti tvoga jezika. Crkveni otac Jeronim, kao poznati borac protiv psovki, grmio je svojim suvremenicima: «Psovka je strašnija od ikojeg drugog grijeha, ona je govor bezbožnih usta protiv Boga. Svaki drugi grijeh kad se usporedi sa psovkom neusporedivo je manji!» Zamislite koliko samo prokletstva navlačimo na sebe psovkama. Zar ne učimo ništa od povijesti koja je učiteljica života? Zar se nisu svi ratovi minulog i uzavrelog dvadesetog stoljeća odigravali na našem tlu? Mi, Hrvati, kao da nikada ne možemo biti jedinstveni. Ne kaže uzalud poslovica «Dva Hrvata – tri stranke». Ja vjerujem da je sve to posljedica toga prokletstva. Nijednom čovjeku koji huli protiv Boga neće biti blagoslovljeno, kako kažu naši stari.
PROČITAJTE: Je li “bokte” psovka?
Mnogi su poznati bogohulnici završili veoma tragično. Uzmimo primjer francuskog pjesnika Charlesa Baudleairea koji je napisao «Sotonske Litanije». U njima hvali Kaina jer je ubio Abela. Hvali Judu jer je izdao Isusa, Petra jer ga je zatajio… REZULTAT: umro je u velikim mukama imajući priviđenja otvorenog pakla podno smrtne postelje. Psovka nikome nije nikakvo dobro donijela, naprotiv samo zlo i prokletstvo. Zato još danas najavimo rat psovci i iskorijenimo je iz naših srca i iz naših obitelji.
Autorica: Marija Baković
