Jedna stara rabinska priča govori o tome na koji je način odabrano mjesto za Božji sveti hram. Dva su brata zajedno radila u polju i u mlinu. Svake bi večeri podijelili žito koje su sakupili i svatko od njih bi ponio svoj dio kući. Jedan brat je bio samac, a drugi je bio oženjen i imao mnogo djece.
Brat samac je znao da je drugom bratu potrebno mnogo više žita kako bi nahranio svoju veliku obitelj. Zato bi noću potajno stavljao još žita u bratovu žitnicu. Oženjeni je brat znao da brat samac u starosti neće imati nikoga da se o njemu brine. Zato bi svake noći i on potajno stavljao još žita u bratovu žitnicu.
Jedne su se večeri sreli i obojica su shvatili što je onaj drugi radio. Zagrlili su se i, kao što kaže priča, Bog, koji je sve ovo gledao, reče: ”Ovo je sveto mjesto, mjesto ljubavi, i ovdje će se sagraditi moj hram.” Sveto mjesto je mjesto na kojemu se Bog objavljuje svome narodu, “mjesto na kojem se ljudi susreću u ljubavi”.
Brak može biti to sveto mjesto, odnos koji je slika Božje ljubav prema svijetu.
Razlozi za postojanje braka
Starješine ranokršćanskih crkava bili su svjesni da je analogija pomirenja najvažnija svrha braka. Znali su da brak treba biti slika jedinstva Krista i njegove crkve. Pavao o tome govori u Poslanici Efežanima (5, 22-33). Ranokršćanski mislilac Augustin (354-430 poslije Krista) navodi tri dobrobiti braka: djeca, vjera (vjernost) i sakrament. Vrlo jasno ističe da je najvažniji među njima sakrament. Brak može postojati bez djece ili vjere, ali brak prestaje postojati ako dvoje ljudi odustanu i odu jedno od drugoga. Upravo je u tome bit sakramenta. Sve dok je dvoje ljudi u braku, oni su slika, koliko god nesavršena, odnosa stalne predanosti između Krista i Njegove crkve. Stoga je neprocjenjivo važno jednostavno ne odustati.
Najvažnije je znati zašto smo u braku i zašto bismo u njemu trebali ostati. Ključno je sljedeće pitanje: Gledamo li na brak iz Božje ili ljudske perspektive? Gledano iz ljudske perspektive, u braku ostajemo sve dok su zadovoljene naše “zemaljske” potrebe, želje i očekivanja. Gledano iz Božje perspektive, brak trebamo sačuvati jer on donosi slavu Bogu i upućuje grešan svijet na Stvoritelja koji nudi izmirenje.
Umjesto da na bračni odnos gledamo samo kao na odnos koji je stvoren kako bi muškarac i žena zajedno prolazili kroz život, trebali bismo shvatiti da je brak slika najvažnije vijesti koju čovječanstvo može čuti: postoji božanski odnos između Boga i njegovog naroda. U svojem pismu Efežanima Pavao jasno iznosi ovu analogiju. Vjerojatno ste već mnogo puta pročitali ili čuli ove riječi: ” Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane.” (Efežanima 5, 25-27).
Zapravo i Stari i Novi Zavjet koriste brak kao središnju analogiju – jedinstvo između Boga i Izraela (Stari Zavjet) i jedinstvo između Krista i Njegove crkve (Novi Zavjet). Izuzetno je važno do kraja razumjeti dubinu ovih analogija. Pomoću njih ćemo otkriti koji je to temelj na kojem se gradi pravi kršćanski brak. Ako vjerujemo da je osnovna svrha braka biti slika Božje ljubavi prema Njegovoj crkvi, u bračni odnos ulazimo i čuvamo ga s potpuno novom motivacijom. O toj motivaciji govori Pavao u svom drugom pismu Korinćanima: “Zato mu se uporno nastojimo svidjeti” (2. Korinćanima 5,9).
