Bilo je mnogo govora o lažnim vijestima ove godine. Iako ustvari nemaju nikakve osnove, neke priče se često prepričavaju, i to s takvim uvjerenjem da veliki broj ljudi svejedno vjeruje u njih.
Neke od ovih lažnih priča čak podupiru i legitimne političke osobe koje ponavljaju priču bez shvaćanja da je lažna. I jednom kad poznata politička figura ponovi priču, ona se još više ukorjenjuje u psihi naroda.
Iako su neke lažne vijesti prilično bezopasne, druge su opasne. Najpoznatiji je možda incident iz 2016. „Pizza Gate“, kada je čovjek pogrešno vjerovao da je pizzerija služila za krijumčarenje i seksualno izrabljivanje djece, pa je upotrijebio oružje (srećom, nitko nije bio ozlijeđen).
„Lažne vijesti“, međutim, nisu novi fenomen. Postoji dosta lažnih glasina o Isusu kao osobi, porijeklu crkve i razvoju Biblije. Iako takve „vijesti“ nemaju činjeničnu osnovu, u njih vjeruje nevjerojatno velik broj ljudi.
Evo primjera pet glavnih priča.
1. Isus je bio oženjen s Marijom Magdalenom.
Možda nijedna teorija zavjere o ranom kršćanstvu nije senzacionalnija i zadivljujuća više od tvrdnje da je Isus bio oženjen i imao djecu. Nije samo dobra podloga za knjige poput Da Vincijevog koda, već se uvijek iznova javlja u mainstream medijima (vidi nedavni primjer ovdje).
Problem je, naravno, u tome da je ovo vjerovanje nesumnjivo lažno. Nema dokaza da je Isus bio oženjen.
2. Isusovo božanstvo nije bilo odlučeno sve do Prvog nicejskog sabora u 4. stoljeću.
Još jedno rasprostranjeno uvjerenje jest da je Isus bio samo običan čovjek koji je uzdignut na božanski status na Prvom nicejskom saboru. Zatim su pritisnuli (i ugnjetavali) sve koji su inzistirali drugačije.
Međutim, dokazi za rano vjerovanje u Isusovo božanstvo ponovno su ogromni. Već pedesetih godina prvog stoljeća, Pavao primjenjuje monoteističko vjerovanje Izraela o Isusu kao osobi, izjavljujući: „Ali nama je jedan Bog Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu“ (1. Kor 8,6). Postoje dobri dokazi koje Pavao povlači iz ranije tradicije u ovom stihu, ukazujući kako je takvo vjerovanje bilo prisutno već na početku kršćanskog pokreta.
3. Kršćani nisu imali ‘Bibliju’ do Konstantinova vremena.
Među prvih pet lažnih glasina svrstali smo toliko ponavljanu tvrdnju da rani kršćani, barem prva četiri stoljeća, nisu imali Bibliju. Oslanjali su se samo na usmene tradicije koje su podložne promjenama. I taj problem nije riješen sve dok Konstantin nije naredio nastanak Biblije u četvrtom stoljeću (koja sadrži samo one knjige koje je on želio).
Iako je ovo još jedna intrigantna teorija zavjere, nedostaje joj povijesni temelj. Prvi kršćani imali su „Bibliju“ od prvoga dana – ono što sada nazivamo Stari zavjet. Za njih je Stari zavjet bio neosporna Božja Riječ, i bili su duboko predani njezinom autoritetu. Štoviše, prvi kršćani su vlastite knjige smatrali biblijskim, a ključni novozavjetni kanon nastao je od prvog do sredine drugog stoljeća.
4. Gnostička evanđelja poput Tome bila su jednako popularna kao Matej, Marko, Luka i Ivan.
Od otkrića tzv. gnostičkih evanđelja u Nag Hammadi 1945. godine, popularno je inzistiranje da su ta „izgubljena“ evanđelja bila nekad popularnija od naših kanonskih. Tijekom prvih nekoliko stoljeća, kažu da su kršćani redovno (ako ne i više) čitali Evanđelje po Tomi umjesto knjiga koje čine našu Bibliju.
Cijela ova pripovijest ima jasnu svrhu iza sebe: uvjeriti ljude da su sva evanđelja otprilike ista, te nijedno evanđelje nije istinitije od drugih.
No, ova priča brzo iščezava kad pogledamo povijesne podatke. Kad je u pitanju gotovo svaki niz dokaza – učestalost citiranja, upotreba kao Pisma, broj rukopisa – jasno je da ta apokrifna evanđelja ipak nisu bila vrlo popularna. Doista, svi povijesni pokazatelji pokazuju da su naša četiri evanđelja bila daleko poznatija u ranoj crkvi.
5. Riječi Novog zavjeta radikalno su se mijenjale i iskrivljavale u prvim stoljećima.
Prvih pet lažnih glasina zaokružili smo tvrdnjom da je tekst Novog zavjeta toliko radikalno iskrivljen, uređivan i izmijenjen da zapravo ne možemo znati što su izvorni autori rekli. Zbog bestselera Pogrešno tumačenje Isusa, Bart Ehrman, ova priča se ponavlja ad infinitum (u beskonačnost).
No, nema dokaza za taj nivo radikalne izmjene. Možemo li vidjeti pravopisne pogreške u novozavjetnim rukopisima? Naravno, ali to vrijedi za svaki starinski dokument. Novi zavjet se ne razlikuje.
A ako postoji razlika, onda je to da Novi zavjet izgleda mnogo očuvanije od usporedivih dokumenata u drevnom svijetu. Nakon generacija pažljivog učeništva i obilja rukopisa na raspolaganju imamo veliko pouzdanje u riječi Novog zavjeta.
Ovih pet primjera lažnih priča o ranom kršćanstvu ponavljaju se toliko često da ljudi vjeruju kako moraju biti istinite. Međutim, baš kao i u političkom svijetu, pažljivo moramo ispitati činjenice prije nego što ponovimo nečije tvrdnje.
Autor: Michael Kruger; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Thegospelcoalition.org
