Grčki jezik koristi različite riječi za opis raznih značenja riječi „ljubav“. Jedna riječ je eros, riječ koja se koristi za izražavanje seksualne ljubavi ili osjećaja uzbuđenja između dvoje ljudi koji se međusobno fizički privlače. Do novozavjetnih vremena, kultura je tu riječ toliko obezvrijedila da se niti jednom ne koristi u čitavom Novom zavjetu.
Druga grčka riječ za ljubav je phileo. Ova riječ govori više od tople ljubavi između obitelji ili prijatelja. Dok jeeros više usko povezana s libidom, phileo može biti više povezana s emocijama ili srcem (slikovito rečeno). Osjećamo ljubav prema našim prijateljima i obitelji, očito ne u smislu erosa, već ljubavi koja nas motivira da želimo postupati prema njima ljubazno i biti im od pomoći. Međutim, phileo se ne osjeća među ljudima koji su međusobno u neprijateljstvu. Možemo osjetiti phileo ljubav prema prijateljima i obitelji, ali ne i prema ljudima koji nam se ne sviđaju ili ih mrzimo.
Za razliku od obje ove ljubavi, treća grčka riječ za ljubav, agapao, obično se definira kao „samopožrtvovna ljubav“. To je ljubav koja pokreće ljude na akciju i brine za dobrobit drugih, bez obzira na cijenu. Biblijski gledano, agapao je ljubav koju je Bog pokazao svom narodu kad je poslao svoga Sina, Isusa, da umre za njihove grijehe. To je ljubav koja se fokusira na volju, a ne emocije ili libido. To je ljubav koju Isus zapovijeda da ju Njegovi učenici pokazuju prema svojim neprijateljima (Luka 6,35). Eros i phileo se ne izražavaju ljudima koji nas mrze i žele nam zlo; to je agapao. U Rimljanima 5,8, Pavao nam govori da se Božja ljubav za Njegov narod očitovala u tome da „još dok bijasmo grješnici [tj. neprijatelji], Krist umrije za nas“ (VB).
Tako se krećući od seksualne do čiste ljubavi, imamo eros, phileo i agapao. Ovime ne ocrnjujemo eros kao grešnu ili nečistu ljubav. Seksualna ljubav sama po sebi nije nečista ni zla. Umjesto toga, ona je dar od Boga bračnim parovima za međusobno izražavanje ljubavi, jačanje međusobne veze i očuvanje opstanka ljudske rase. Biblija posvećuje jednu cijelu knjigu blagoslovima erotske, odnosno seksualne ljubavi – Pjesmu nad pjesmama. Ljubav između muža i žene, između ostalog, trebala bi biti erotska ljubav. Međutim, dugoročni odnos temeljen samo na erotskoj ljubav osuđen je na neuspjeh. „Uzbuđenje“ seksualne ljubavi brzo izblijedi, osim ako uz to postoji neki phileo ili agapao.
S druge strane, premda ne postoji ništa inherentno grešno s erotskom ljubavi, upravo se u ovoj sferi ljubavi naša grešna priroda najviše očituje, jer se prvenstveno usredotočuje na sebe, dok se phileo i agapaofokusiraju na druge. Razmislite o tome što apostol Pavao govori crkvi u Kolosima: „Umrtvite dakle svoje udove koji su na zemlji: bludnost, nečistoću, strast, zlu požudu i lakomstvo, to jest idolopoklonstvo“ (Kološanima 3,5 VB). Grčka riječ za „bludnost“ (porneia) uglavnom pokriva sve seksualne grijehe (preljub, blud, homoseksualnost, bestijalnost itd.).
Kada se dijeli između muža i žene, erotska ljubav može biti nešto predivno, ali zbog naše pale grešne prirode, eros prečesto postaje porneia. Kada se to dogodi, ljudi su skloni odlaziti u krajnosti, postajući asketi ili hedonisti. Asket (pustinjak) je osoba koja u potpunosti izbjegava seksualnu ljubav, jer mu njezina povezanost s bludnošću izgleda zla i stoga ju treba izbjegavati. Hedonist je osoba koja seksualnu ljubav vidi bez ograničenja kao savršeno prirodnu. Kao i obično, biblijski pogled se ogleda u ravnoteži između ove dvije grešne krajnosti.
Unutar granica heteroseksualnog braka, Bog slavi ljepotu seksualne ljubavi: „Nek dragi moj dođe u svoj vrt i neka jede prekrasne plodove njegove! Došao sam u svoj vrt, sestro moja, nevjesto; berem svoju mirhu s balzamom svojim, jedem svoje saće s medom svojim, pijem svoje vino s mlijekom svojim. Jedite, prijatelji! Pijte i opijte se, mili moji!“ (Pjesma nad pjesmama 4,16-5,1 VB). No, izvan biblijskog braka, eros postaje izopačena i grešna.
Izvor: Gotquestions.org
