Čuli ste kad Isus kaže: „Ako li ne oprostite ljudima prijestupe njihove, ni Otac vaš neće oprostiti prijestupe vaše.“ Što Isus pod time misli?
Mnogo nam je oprošteno
Kada moje srce po prirodi počne mrmljati, što se vidi kao pobuna prema Bogu, okrenem se poglavljima kao što su Filipljanima 2 i Rimljanima 5,6-10, u kojima me Riječ postavlja na moje mjesto, i to na lice da tražim oprost za mrmljanje za ono što se događa u mom životu i mrmljanje protiv Boga. Kad je narod iznova mrmljao, „reče Mojsije: Večeras će vam GOSPOD dati mesa da se najedete, a ujutro kruha da se nasitite; jer GOSPOD je čuo vaše mrmljanje kojim ste vi mrmljali protiv njega. Ta što smo mi? Nije vaše mrmljanje protiv nas, nego protiv GOSPODA!“ (Izlazak 16,8).
Juda o onima koji žive bezbožno piše: „To su mrmljavci, nezadovoljnici, što za požudama svojim hode, usta im oholosti govore i u lice se ulaguju radi dobitka“ (Judina 1,16). Stoga, „sve činite bez mrmljanja i premišljanja, da budete besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja usred naraštaja izopačena i iskvarena, u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu“ (Fil 2,14-15). Kada smo u iskušenju da mrmljamo ili ne oprostimo drugima, sjetimo se da je Isus umro za nas dok smo bili bezbožni, zli grešnici koji su bili Božji neprijatelji (Rim 5,6-10). Isus „premda u obličju Božjem, nije se otimao da bude jednak Bogu, nego sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan. I našavši se u obličju poput čovjeka, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8). Zar to ne uklanja svaki izgovor za neopraštanje nekome ili mrmljanje?
Opraštanje drugima
Biblija uči o opraštanju grijeha. Apostol Ivan je rekao: „Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde“ (1. Ivanova 1,9), a budući da je to istina, kako da onda ne oprostimo drugima? Njihovi grijesi prema nama nisu gori od grijeha koje je Isus platio u našem životu. Zapravo, naš je dug prema Bogu beskonačan, jer je Isus umro za nas. Na ljudskoj razini, dvije strane mogu postići dogovor i podmiriti dugove, ali bez Krista nikakva količina novca ili djela nikada ne bi mogla platiti naš osobni grešni dug. Kako onda ne možemo oprostiti drugima njihove dugove ili grijehe za mjerljivu količinu uvreda, kad su nama oprošteni neizmjerni grijesi koji nas osuđuju na pakao? Mogu otići k bratu i taj se dug može platiti ili oprostiti, i moj brat mi može oprostiti kad ga uvrijedim. Pa zar ne možemo oprostiti drugima nakon što smo prihvatili Božji oprost za beskonačne grijehe koji se ne mogu platiti ni za milijun života?
Uvjetno opraštanje?
Uvjerenje da ako mi ne oprostimo drugima, Bog neće oprostiti nama dolazi iz Mateja 6,14-15 kada Isus kaže: „Jer ako vi oprostite ljudima prijestupe njihove, oprostit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne oprostite ljudima prijestupe njihove, ni Otac vaš neće oprostiti prijestupe vaše.“ To je odmah nakon tzv. Gospodnje molitve koja je zapravo model ili predložak kako bismo znali moliti. Da bi se uvjerio da nemaju neki nepriznati grijeh ili odbijaju oprostiti nekome, Isus je rekao: „Ostavi svoj dar ondje pred žrtvenikom pa idi; najprije se izmiri s bratom svojim, a onda dođi i prinosi svoj dar“ (Mt 5,24). To odgovara kontekstu Isusova učenja kako da se učenici mole, a duša koja ne oprašta može spriječiti te molitve.
Neopraštanje
U ova dva stiha ništa ne govori o tome da je neoprostiv grijeh ili se ne možemo spasiti ako ne oprostimo drugima. Kaže da nam Bog neće oprostiti, stoga ako priznamo svoje grijehe, ali nismo priznali i tražili oprost od onih protiv kojih smo sagriješili, onda Bog ne može odgovoriti na naše molitve. Budući da nekome nismo oprostili, Bog neće oprostiti grijehe koje nismo priznali. Ne radi se o gubitku našeg odnosa, jer Bog je naš Otac i ostajemo u Njegovoj čvrstoj ruci (Ivan 10,29); radi se o gubitku zajedništva s Ocem. Ako moj sin uporno viče na svoju sestru i ne želi joj oprostiti, čak ni nakon što je rekla da joj je žao, onda naš odnos neće biti odličan, ali to nikada neće promijeniti činjenicu da sam njegov otac. Ne opraštanje njegovoj sestri, negativno će utjecati na ono što ću učiniti kad me nešto zatraži, ali ako se pomiri sa sestrom, onda ću ga vjerojatno više blagoslivljati nečim što želi, jer sam mu oprostio za svađu i ljutnju na njegovu sestru.
Netko može umrijeti u vjeri u stanju neopraštanja nekome, a ipak biti spašen. Bog svakako neće biti zadovoljan i možda će kazniti osobu zbog nepravednosti, ali to ne znači da ćemo morati platiti za naše grijehe u paklu ako ne oprostimo nekome i umremo u vjeri. Smatram da je to prema Bibliji nepravedno. Razmislite o tome; osoba kojoj je oprošteno trebala bi prirodno oprostiti drugima, jer je primila mnogo više oprosta nego što je proslijedila dalje.
Zaključak
Budući da naše spasenje ne ovisi o djelima, lako možemo skliznuti u pogrešku da ako mi ne oprostimo drugima, neće ni nama biti oprošteno i nećemo ući u kraljevstvo. Osoba koja ne oprašta drugima može pokazati da uopće nije spašena, pogotovo ako ustraje u svom stanju neopraštanja. Međutim, apostol Ivan ne dodaje nikakvu uvjetnu izjavu u 1. Ivanovoj 1,9 kad piše: „Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.“ I nema „ali ako“ ili „osim ako se to dogodi“, niti je Isus dodao bilo kakvu klauzulu na svoju izjavu: „Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni“ (Ivan 3,16). Neopraštanje drugima veoma je ozbiljan grijeh u Božjim očima. Isus je umro za tu osobu! Bog uopće nije zadovoljan kad ne oprostimo drugima, jer nam je oprošteno više nego što uopće možemo znati.
Autor: Jack Wellman; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Whatchristianswanttoknow.com
