“Jer tvoje je Kraljevstvo, i slava, i moć u vjekove. Amen.”
Kraj molitve Očenaš nas podsjeća da sve predamo Njemu. Njegova volja i dalje ima vrhovnu vlast i na kraju je jedina važna.
Propovijedao sam na seriji sastanaka u crkvi u Južnoj Karolini. U nedjelju ujutro, kada je došlo vrijeme molitve, stariji gospodin se popeo kod propovjedaonice i poveo nas u molitvu. Bila je to dobra molitva izgovorena u vjeri. Ali onda sam primijetio nešto.
Nastavio je dalje, iako je završio svoju molitvu. Nastavio je govoriti. I onda sam shvatio. Čovjek se nije mogao sjetiti kako završiti molitvu. Vrtio se u krug i nije se mogao sjetiti kako je privesti kraju.
Na kraju je završio molitvu na isti način na koji i ja završavam neki posjet: “Hvala. Uživao sam puno. Doviđenja.”
Ništa u Pismu nas ne uči kako trebamo završiti molitvu. Ne kaže čak ni da bi to trebali.
Kada sam se kao dijete penjao na planinu West Virginia da bih došao u školu, često bih se tiho molio. Sjećam se da nisam želio reći krajnje “amen” i završiti molitvu. U um mi je doša slika ostavljanja telefona na vezi cijeli dan, tako da bih mogao govoriti s Gospodinom kad god poželim. Iako nismo imali telefon, i vjerojatno nikada nisam ni razgovarao s nekim preko telefona.
“Bez prestanka se molite!” 1. Solunjanima 5,17
Možemo i trebali bi po cijeli dan razgovarati s Gospodinom. Kratke molitve tu i tamo, i duže kad god smo u prilici. Volim se spustiti na koljena u spavaćoj sobi, makar i na 30 sekundi. Dok ležim u krevetu usred noći, i teško mi je zaspati i razgovarati s Gospodinom, ponekad podignem ruku ka stropu, kao da se pružam ka Ocu.
Molite kako možete, koliko često možete, i iskreno koliko možete. Završite svoju molitvu na način na koji želite. Ili nemojte.
Čak i u završnoj sceni “Blue Bloods” (Plava krv), naše omiljene policijske serije, dok obitelj Reagan sjeda oko stola da večera, i neko izgovori “blagoslov” nad hranom, molitva uvijek završava sa “amen”.
“Amen” je znak da je molitva gotova.
Tako radimo u Crkvi i tako radimo kada smo sami.
Možemo to reći kao: “Igrajmo se loptom!”
Ima li nešto loše u tome da se molitva završi s “Amen”? Naravno da ne, ali je nepotrebno.
U početku, “amen” je značilo “zaista” kako i piše u modernim prijevodima Biblije. Pa kada je Isus rekao: “Zaista, zaista kažem vam” riječ na grčkom je “amen”. Doslovno.
Primijetite kako Gospodin koristi tu riječ. Izgovorio je “amen” na početku svojih riječi, ne na kraju kako mi to radimo. Dvaput je rekao. I rekao je to o svojim riječima, ne riječima upućenim nekom drugom (misleći da možemo iskoristiti “amen” kada govorimo nešto duboko).
Ne možemo ništa pridodati formuli koju smo dobili u molitvi Oče naš. “Jer tvoje je Kraljevstvo, i sila, i moć u vjekove. Amen.”
Autor: Joe McKeever; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Crosswalk.com
