Ovaj je 7-godišnjak sa svojim roditeljima otišao na odmor s kojega se nikada nije vratio kući. Nakon 23 godine njegova je smrt spasila milijune ljudi.
29. rujna 1994. datum je posljednjeg dana života 7-godišnjeg dječaka Nicholasa Greena. No zahvaljujući hrabroj odluci njegovih roditelja da doniraju život, dijelovi njega i sjećanje na njega i dalje žive, piše Faithit.com.
Dok su bili na odmoru u južnoj Italiji, obitelji Green prišao je tamni auto u kojem su bila dva muškarca. Oni su svoj auto zaustavili kraj auta Rega i Maggie Green, Nicholasovih roditelja, koji su čuli glasne i ljute uzvike da zaustave svoj auto.
„Pomislio sam kako bismo potpuno bili na njihovoj milosti ako zaustavimo auto“, rekao je Reg prisjećajući se noći kada je njihov sin umoren. „Umjesto toga sam ubrzao. Oni su isto, i dva su se auta utrkivala jedan kraj drugoga kroz noć. Metak je razbio stražnji prozor. Maggie se okrenula i činilo se kako oba djeteta čvrsto spavaju.“
Iako je njegova mala sestra Eleanor zapravo spavala, Nicholasa su upucali u glavu. Nekoliko sekundi kasnije vozačevo je staklo puklo, a tamni je auto odjurio.
„Zaustavio sam auto i izašao. Unutarnje se svjetlo upalilo no Nicholas se nije micao. Pogledao sam bliže i vidio kako mu jezik malo viri, i vidio sam tragove povraćanja na njegovoj bradi“, rekao je Reg. „Prvi sam puta tada shvatio da se nešto strašno dogodilo. Kada sam ga tako ugledao doživio sam šok koji je bio najsumorniji trenutak kojeg sam ikada doživio.“
Odmor je postao noćna mora
Njihov je odmor postao noćna mora. Nicholasa su žurno odveli u bolnicu gdje je pao u komu, i ubrzo preminuo.
Obitelj Green u Italiju je došla s četiri člana, no tragično će ju napustiti sa 3 člana.
Nicholas Green umro je kao heroj – ne zbog toga što je umro sa 7 mladih godina, nego zbog toga što su Reg i Maggie Green učinili prije nego je njihov sin izdahnuo. Par je odlučio donirati Nicholasove organe, a što će promijeniti živote 7 talijanskih obitelji.
„U tom trenutku ti su ljudi bili samo apstraktna misao. Nemaš pojma o tome kakvi su to ljudi. To je kao kada date novac u humanitarne svrhe, ali nemate pojma o tome kako će to pomoći“, objasnio je Reg. „Četiri mjeseca poslije pozvali su nas da se vratimo i sve ih upoznamo u Siciliji, odakle su 4 primatelja organa.“
Andrea Mongiardo: Srce
Francesco Mondello: Rožnica
Tino Motta: Bubreg
Anna Maria Di Ceglie: Bubreg
Maria Pia Pedala: Jetra
Domenica Galleta: Rožnica
Silvia Ciampi: Gušterača
Andrea Mongiardo, koja je primila Nicholasovo srce, umrla je tek 2017. godine. Iako je prestao živjeti prije 23 godine, njegovi su hrabri roditelji odlučili dati Andrei još 23 godine života.
Tko su ljudi koji su ga ubili?
Smrt Nicholasa Greena nije bila beznačajna za talijansku policiju, koja je napravila široku istragu u kojoj su službenici nastojali pronaći ubojice. Istraga je završila uhićenjem i osudom dvojice muškaraca, Francesca Mesiana i Michele Ianello. Do današnjeg se dana ne zna jesu li ti ljudi bili pljačkaši, ili unajmljeni ubojice koji su pucali na krivi auto.
Reg kaže kako je ideja o nedužnom djetetu na kojeg se upucalo dok je bilo na odmoru u njihovoj državi Talijane posramila, i dovela do toga da prihvate ideju o donaciji organa kao načinu iskupljenja.
Događaj je uzrokovao l’effeto Nicholas – Nicholasov efekt, a odluka bračnoga para promijenila je način na koji se Talijani nose sa smrću
1993. godine, prije nego je Nicholas ubijen, jedna osoba na 6.2 milijuna ljudi doniralo je organe. Do 2006. godine ta je brojka dosegla 20 milijuna.
Pet godina nakon Nicholasove smrti Italija se prebacila na sustav odustajanja 1999. godine. To znači da kada netko umre, pretpostavlja se da su voljni donirati svoje organe, osim ako se ranije ne naznači suprotno.
„Posao koji smo napravili, kako bismo ih podsjetili koliko dobroga može proizaći iz ovoga imao je nevjerojatan učinak kojeg nikako nismo mogli predvidjeti. Država koja je bila na samom dnu glede donacije organa u Europi se gotovo odmah premjestila na vrh. Nijedna država nije utrostručila donaciju organa.“
Uz nevjerojatan porast donacije organa u cijeloj regiji, Italija je nazvala preko 120 mjesta Nicholasu u čast, uključujući i 50 trgova i ulica, 27 parkova i vrtova, 27 škola i 16 drugih spomenika, uključujući i stablo limuna, most i amfiteatar. U SAD-u se isto tako nalaze mnogi monumenti u čast Nicholasa Greena.
Reg kaže kako je njegov sin bio nevjerojatno drag, i iako je imao samo 7 godina, i drugi su ljudi bili dragi zbog njega. Smatra da bi Nicholas kao odrasla osoba napravio istu odluku kao što je i on tog sudbonosnog dana 1994.
„Ako je odluka između ljutnje na ljude koji su to učinili i pomaganja nekome drugome kao prvi prioritet, on bi sigurno odabrao pomaganje drugima.“
Kada se obitelj sastala s onima koji su primili Nicholasove organe, Reg je izjavio kako ih ništa nije moglo pripremiti za to nevjerojatno iskustvo. Kroz suze i radost upoznali su šest ljudi koji su dobili drugu šansu za život, Reg je shvatio da je donacija organa nadišla šest primatelja.
„Roditelji i šira rodbina bili bi razoreni. Imate osjećaj da je uključeno puno ljudi kojima bi životi bili siromašniji da ih nismo spasili.“
Nijedan roditelj ne bi trebao prolaziti kroz tugu gubitka djeteta
„Postoji tuga koja prije nije bila tu. Nikada nisam potpuno sretan sada“, rekao je Reg. „Čak i kada sam najsretniji pomislim: ‘Zar ne bi bilo bolje kada bi i Nicholas ovdje bio?’“
No obitelj zna da je smrt njihovog sina dovela do Nicholas efekta, koji je milijunima drugih ljudi dao život. Reg pronalazi novu nadu svaki puta kada priču o svome sinu negdje pročita, znajući da netko po prvi puta čuje tu priču. I kroz tu priču netko drugi će donijeti odluku da kaže „da“ donaciji organa.
