Svi razni oblici suvremenog idolopoklonstva imaju jednu stvar zajedničku: ego. Većina se ljudi više ne klanja idolima i slikama. Umjesto toga klanjamo se pred vlastitim oltarom nas kao bogova. Ova vrsta modernog idolopoklonstva poprima različite oblike.
Prvo, klanjamo se pred oltarom materijalizma, koji hrani našu potrebu u izgradnji našeg ega putem stjecanja sve više „stvari“. Naši su domovi puni svakojakih stvari. Gradimo sve veće kuće sa sve više ormara i ostava kako bismo pospremili sve što kupujemo, od kojih mnoge još nismo ni platili. Većina naših stvari u sebi ima ugrađenu „planiranu zastaru“, čime veoma brzo postaju beskorisne, i stoga ih pospremamo u garažu ili neko drugo spremište. Potom jurimo u kupnju najnovijih stvari, odjeće ili uređaja, i cijeli proces kreće iznova.
Nezasitna želja za sve više, bolje i novije nije ništa drugo nego požuda. Deseta zapovijed nam govori da ne postanemo žrtva požude. „Ne poželi kuće bližnjega svojega; ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega“ (Izlazak 20,17 VB). Bog zna da nikada nećemo biti sretni udovoljavanjem naših materijalnih želja. Materijalizam je Sotonina zamka da zadržimo naš fokus na samima sebi, a ne na Bogu.
Drugo, klanjamo se na oltaru našeg vlastitog ponosa i ega. To često poprima oblik opsjednutosti karijerama i poslovima. Milijuni muškaraca – i sve više žena – provode 60-80 sati tjedno radeći. Čak i vikendima i za vrijeme godišnjih odmora naša prijenosna računala rade i naše misli su zaokupljene time kako unaprijediti svoj posao, kako ostvariti promaknuće, kako dobiti povišicu, kako zaključiti sljedeći posao. U međuvremenu, naša djeca gladuju za pažnjom i ljubavi. No, istina je da to činimo radi sebe, da povećamo svoje samopouzdanje izgledajući uspješnije u očima svijeta. To je ludost.
Od svih naših napora i postignuća nećemo imati nikakve koristi nakon što umremo, niti ćemo imati divljenje svijeta, jer te stvari nemaju nikakvu vječnu vrijednost. Kao što je kralj Salomon rekao: „Jer ima ljudi koji se trude u mudrosti i u znanju i u umijeću, ali će to ostaviti u baštinu čovjeku koji se sâm nije trudio. I to je ispraznost i zlo veliko. Jer što ima čovjek od svega truda svojega i od muke srca svojega koju je podnosio pod suncem? Jer svi su dani njegovi muka, a posao njegov briga; srce njegovo ni noću ne miruje. I to je ispraznost“ (Propovjednik 2,21-23 VB).
Treće, idoliziramo čovječanstvo – a samim time i sebe – kroz naturalizam i moć znanosti. To nam daje iluziju da smo gospodari svog svijeta, te gradi naše samopouzdanje do božanskih razmjera. Odbacujemo Božju Riječ i Njegov opis kako je stvorio nebesa i zemlju, te prihvaćamo besmislicu evolucije i naturalizma. Prihvaćamo božanstvo okoliša i zavaravamo sami sebe mišlju da možemo sačuvati zemlju na neodređeno vrijeme iako je Bog proglasio da zemlja ima ograničen vijek trajanja i da će trajati samo dokle joj je određeno. Tada će uništiti sve što je načinio, te stvoriti nova nebesa i novu zemlju. „No kao tat u noći doći će dan Gospodnji, u koji će nebesa s praskom proći i počela se — spaljena — raspasti, a zemlja i djela na njoj izgorjeti.
Budući dakle da će se sve to raspasti, kakvi onda vi trebate biti u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i požurujući dolazak dana Božjega, u koji će se nebesa goruća raspasti i počela se spaljena rastaliti? A mi, po obećanju njegovu, nova nebesa i zemlju novu iščekujemo, u kojima pravednost prebiva“ (2. Petrova 3,10-13 VB). Kao što ovaj odlomak jasno kaže, naš fokus ne bi trebao biti na štovanju okoliša, nego na življenju svetim životom dok željno iščekujemo povratak našeg Gospodina i Spasitelja. Samo On zaslužuje štovanje.
Konačno, a možda i najdestruktivnije, klanjamo se pred oltarom vlastitog veličanja ili vlastitog ispunjenja uz isključenje svih drugih ljudi, kao i njihovih potreba i želja. To se očituje u vlastitom udovoljavanju putem alkohola, droge i hrane. Oni u bogatim zemljama imaju neograničen pristup alkoholu, drogama (razina konzumacija droge na recept viša je nego ikad, čak i među djecom) i hrani. To dovodi do pretilosti, dijabetesa i drugih problema. Samokontrola koju toliko očajnički trebamo s prezirom odbacujemo zbog naše nezasitne želje da sve više jedemo, pijemo i uzimamo tablete. Opiremo se svakom naporu pri obuzdavanju svojih apetita, te smo odlučni u tome da sebe učinimo bogovima svojih života.
Ovakvo razmišljanje ima svoje porijeklo u Edenskom vrtu, gdje je Sotona kušao Evu da jede sa stabla ovim riječima: „bit ćete kao bogovi“ (Postanak 3,5). To je čovjekova želja još od onda – biti bog. Ovo štovanje samog sebe temelj je svakog modernog idolopoklonstva.
Svako idolopoklonstvo u svojoj srži ima tri požude koji se nalaze u 1. Ivanovoj 2,16: „Jer sve što je u svijetu — požuda tijela i požuda očiju i oholost života — nije od Oca, nego je od svijeta“ (VB). Ako želimo izbjeći moderno idolopoklonstvo, moramo priznati da je ono široko rasprostranjeno, te ga odbaciti u svim oblicima. To nije od Boga, već od Sotone. Laž da će ljubav prema sebi donijeti ispunjenje ista je ona koju Sotona govori još od kada je prvi puta slagao Adama i Evu. Nažalost, još uvijek na to padamo. A još je žalosnije da mnoge crkve to propagiraju propovijedanjem evanđelja zdravlja, bogatstva i prosperiteta izgrađenog na idolu samopoštovanja. No, nikada nećemo naći sreću fokusirajući se na same sebe.
Naša srca i umovi moraju biti usmjereni na Boga, a potom i na druge. To je razlog zašto je Isus, kada su ga pitali koja je najveća zapovijed, odgovorio: „Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim“ (Matej 22,37 VB). Kada ljubimo Gospodina i druge sa svime što je u nama, u našim srcima neće biti mjesta za idolopoklonstvo.
Izvor: Gotquestions.org
