Mjesna crkva Little River (Mala Rijeka) nalazila se u istoj ulici kao i mjesna crkva First Memorial (Prvi Spomenik). Budući da su se nalazile u istoj dugoj ulici i istom gradu, dvije skupine mladih iz ovih mjesnih crkvi često su se međusobno natjecale.
Sudjelovale su u istim sportskim natjecanjima i postale su veliki suparnici. Mladi iz mjesne crkve Little River stalno su nastojali biti bolji od mladih iz mjesne crkve First Memorial i obratno.
Jedne nedjelje, nakon poučavanja o službi drugima, skupina mladih iz mjesne crkve Little River odlučila je u svojoj mjesnoj zajednici provesti u djelo ono u što vjeruje. Mladi je pastor organizirao mlade u “misijske skupine” i pozvao ih da iziđu i služe bližnjima. Mogli su raditi što god su zamislili da bi bilo korisno – ali su trebali zapamtiti da “rade ono što bi Isus radio”.
Tako je ta skupina mladih otišla u svoje susjedstvo i počela služiti. Jedna je skupina prala automobile ljudima u cijeloj ulici. Druga je skupina pomagala točiti gorivo na benzinskoj crpki. Treća je skupina otišla u sanatorij i pjevala pjesme bolesnicima koji su tamo bili na liječenju.
Kad je isteklo vrijeme za akciju, sve su se misijske skupine vratile u crkvu i izvijestile o tome što su radile. Svaka je skupina bila puna iskustava. Svi su govorili o tome kako su se osjećali.
Jedna je skupina ispričala kako je otišla pomagati ženi koja je živjela blizu mjesne crkve First Memorial. Na sam spomen te mjesne crkve svi su razrogačili oči i napeto slušali. „Pokosili smo joj travu, pokupili otpalo lišće i počistili dvorište“, rekao je jedan mladić. „Bila je stvarno draga. Nakon što smo obavili posao, pozvala nas je unutra i molila se za nas. I tada je kazala: „Vi mladi iz mjesne crkve First Memorial uvijek pomažete nama starijima.”
“O, ne!”, rekao je pastor. „Ona je mislila da ste vi iz crkve First Memorial? Nadam se da ste joj kazali tko ste i da ste iz mjesne crkve Little River!“
„Pa… nismo to kazali“, rekao je mladić, iznenađen reakcijom pastora. „Kazali ste nam da radimo ono što bi i Isus radio, zar ne? Mi mislimo da Isus ne bi ništa rekao (kojoj mjesnoj crkvi pripadamo).”
Možemo li i mi tako?
Ova istinita životna priča (imena su promijenjena) zanimljiva nam je po tome što bi većina nas brzo dala ovoj ženi do znanja da je u krivu i ne bismo dozvolili da zasluge za naš rad pripadnu nekome drugom. Ali Isusu nije bitno komu će pripasti zasluge. Isus želi da se veselimo sreći drugih. On stavlja druge ispred sebe. Hm!? Možemo li i mi tako?
Kada služimo, ne bismo trebali biti opterećeni time tko će pokupiti zasluge, već nastojati da proslavimo Boga. Njemu pripadaju zasluge i zahvalnost. Cilj službe nije da mi porastemo u očima drugih, već da pozornost ljudi usmjerimo na Boga.
