Izgleda da ovaj princip vrijedi u gotovo svakom području života: Najveće radosti koje doživljavamo ostvaruju se uglavnom kroz nedaće i borbe, dok površne, nezdrave, tanke radosti dolaze bez puno truda. Ispunjavanje radošću obično zahtijeva upornost.
Još je jedan sličan princip istinit: Kada se potraga za ispunjavanjem radošću kreće od inspirativne ideje do istinskog truda, nagrada se odjednom smanjuje. Stoga, često moramo nastaviti tragati za ispunjavanjem radošću kad nemamo volje.
Mislim da su oba načela često istinita kada je u pitanju zahvaljivanje Bogu. Srce puno zahvalnosti doživljava duboku radost. Ali razviti zahvalno srce je teško – radnja koja nam se često ne da.
Ali Bog to zna, a njegove brojne zapovijedi da ga „veličamo zahvalnicom“ (Psalam 69,30), „izađemo sa zahvalnicom pred lice njegovo“ (Psalam 95,2), „pjevamo GOSPODU u zahvalnosti“ (Psalam 147,7), molimo „sa zahvaljivanjem“ (Filipljanima 4,6), jedemo „sa zahvalnošću“ (1. Timoteju 4,3), štoviše, „u svemu zahvaljujemo!“ (1. Sol 5,18) – nisu namijenjene kao podsjetnici koji nam nameću krivnju jer smo nezahvalni. Umjesto toga, ove su zapovijedi recepti koje je napisao Veliki liječnik kao pomoć da pobjegnemo od kroničnih napadaja obeshrabrenja.
Zašto smo obeshrabreni?
Obeshrabrenje je, po definiciji, manjak hrabrosti.
Biblijska hrabrost je sposobnost da se suočimo s nesigurnošću, nedaćom, opasnošću ili trpljenjem u gorljivoj vjeri i nadi da će Bog održati svoju riječ. Pavao ide tako daleko da kaže da su „obećanja Božja u njemu [Kristu] ‘Da!’, te da „uvijek stoga [budemo] puni pouzdanja“ (2. Korinćanima 1,20; 5,6).
No, nismo uvijek hrabri. Zašto? Zato što nas nevjera u Božja obećanja obeshrabruje. To je fokus svih sotonskih masivnih, raznovrsnih strategija: da nas obeshrabri kroz nevjeru u Božja obećanja. Njegove strategije su dezorijentirano sofisticirane, ali njegov je cilj jednostavan: obeshrabriti kršćane. Obeshrabreni kršćani su imobilizirane prijetnje. Raspršene evanđeoske bombe. Ušutkani evanđelisti čija anemična vjera može biti zarazna.
Iznenađuje li nas doista da smatramo obeshrabrenje kroničnim problemom? Svakodnevno postavljanje pred naše oči, govorenje u naše uši i slamanje naših srca razlozi su da se obeshrabrimo – a grijeh koji u nama prebiva brzo nas natjera da u to povjerujemo.
To je upravo razlog zašto odmah nakon toga Pavao kaže: „Uvijek smo stoga puni pouzdanja“ (2. Korinćanima 5,6), te da „po vjeri hodimo, ne po gledanju“ (2. Korinćanima 5,7). Svjetovne percepcije su sklone potkopati našu hrabrost. Ali vjera percipira stvarnost s toliko nade da ni sama smrt ne može ugasiti takvu hrabrost.
Zahvalnost i hrabrost
Kakve to ima veze sa zahvalnošću? Ništa nije toliko ohrabrujuće kao vidjeti Božju izobilnu milost (2. Korinćanima 9,8), a zahvalnost je ono što osjećamo kada ju vidimo (2. Korinćanima 1,11).
No, ono što moramo shvatiti jest da biblijska zahvalnost nije samo naš zahvalni odgovor na primljenu milost od Boga; to je sredstvo za spoznaju te milosti. Biblijska zahvalnost nije puka zapovijed koju trebamo poslušati; to je poziv da izvan naše normalne percepcije vidimo na stotine milosti koje bismo inače propustili zbog naše kratkovidnosti izazvane grijehom. I to je poziv da vidimo buduće milosti u Božjim obećanjima i budemo u njih toliko sigurni da već sada možemo zahvaliti Bogu na njima.
Zato nam Bog tako često u Bibliji zapovijeda da zahvaljujemo. Zapovijedi nas potiču da se pitamo: „Za što moram biti zahvalan?“ To samo pitanje može zaustaviti tijek naših misli prema obeshrabrenju i privući nas natrag na put vjere. Prisiljava nas da odgovorimo, a kroz odgovor počinjemo uviđati milosti. Dakle, poslušni čin zahvaljivanja Bogu zapravo rezultira našim osjećajem zahvalnosti Bogu. Zapovijedi su same po sebi milostive.
Bog želi da ta praksa zahvalnosti postane naša milostiva navika. Što više zahvalnost postaje uobičajena, više ćemo osjećati zahvalnost. Vidjet ćemo da „u svemu zahvaljivanje“ (1. Sol 5,18) nije nemogući ideal, već dostatna radost i moćan, logičan protuotrov za obeshrabrenje.
Najbolje stvari je teško naučiti
Zahvaljivanje je logičan lijek za obeshrabrenje, jer kada se osjećamo obeshrabreni, ne osjećamo se zahvalni. Zato moramo zapamtiti ta dva česta načela: 1) ispunjavanje radošću obično zahtijeva upornu težnju, i stoga, 2) često nismo voljni slijediti ono što najviše trebamo. Ovo iskustvo je „uobičajeno za čovjeka“ (1. Korinćanima 10,13). Kad to iskusimo, ne bismo trebali biti iznenađeni kad nam se događa nešto neobično (1. Petrova 4,12).
Doživjeti radost zahvalnosti zahtijeva upornost u stjecanju navike zahvaljivanja kroz svakodnevnu praksu. To je teško naučiti zbog naše duboko ukorijenjene navike gledanja na svijet kroz leće koje su usredotočene samo na sebe. I zato što Sotona čini sve da nas odvrati svakom vrstom obeshrabrenja.
No, na raspolaganju nam je obilna milost koja nam pomaže da uvidimo milost (2. Korinćanima 9,8). Zato postoji obilje zapovijedi da zahvaljujemo! Te zapovijedi su milost, jer u nama prizivaju ono što zahtijevaju od nas.
Pronađite u Bibliji zapovijedi o „zahvalama“ i „zahvaljivanju“, i prakticirajte ih – pogotovo kada se ne osjećate tako. To je vjerojatno vrijeme kad ih najviše trebate. A „u svemu zahvaljujte“ (1. Sol 5,18). Borite se protiv obeshrabrenja sa zahvalnošću. Borite se žestoko! Bog će vam dati snagu koja vam je potrebna (1. Petrova 4,11; Filipljanima 4,19).
Kad poslušate, moći ćete uvidjeti i uživati u milosti koju ste ranije propustili.
Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org