Poznato nam je da Biblija piše o Isusovom postojanju u Evanđeljima i kasnijim novozavjetnim spisima, no postoje li drugi izvori, osim onih kršćanskih, koji su dokaz Njegovog postojanja.
Je li Isus doista postojao? Postoji li ikakav povijesni dokaz o Isusu Kristu?
Kada postavi ovo pitanje, osoba koja ga postavlja obično doda “izvan Biblije”. Međutim, mi ne odobravamo ideju da se Biblija ne može smatrati izvorom dokazâ za Isusovo postojanje.
Novi zavjet sadrži na stotine odlomaka koji govore o Isusu Kristu. Neki datiraju da su Evanđeljâ bila napisana u drugom stoljeću poslije Krista, dakle 100 i više godina od njegove smrti. Čak i da je to tako (što odlučno osporavamo), kada govorimo o drevnim dokazima, onda se pisanja koja su od događaja koje opisuju udaljena manje od 200 godina smatraju se izrazito vjerodostojnima.
Štoviše, velika većina znanstvenika (kršćanskih i nekršćanskih) potvrđuje da je Pavlove poslanice (barem neke od njih) zapravo napisao sâm Pavao sredinom prvoga stoljeća poslije Krista, dakle manje od 40 godina iza Isusove smrti. Što se tiče drevnih rukopisâ, oni su izvanredno čvrst dokaz o postojanju čovjeka koji se zvao Isus u Izraelu u prvoj polovici prvoga stoljeća poslije Krista.
Ujedno je važno uzeti u obzir da su 70. godine poslije Krista Rimljani napali i uništili Jeruzalem i veći dio Izraela, te pobili njegove žitelje. Cijeli gradovi bili su doslovno spaljeni do temelja! Zato nas ne bi smjelo začuditi ako je velika većina dokaza o Isusovu postojanju bila uništena. Mnogi Isusovi očevici pritom su poginuli. Te činjenice svakako ograničavaju broj preživjelih svjedoka koji su vidjeli Isusa.
Uzmemo li u obzir činjenicu da je Isusova služba uglavnom bila ograničena na relativno nevažno slijepo crijevo u zakutku Rimskoga carstva, iz sekularnih povijesnih izvora možemo prikupiti iznenađujuće veliku količinu podataka o Isusu. Neki od važnijih povijesnih dokaza o Isusu uključuju sljedeće:
Rimljanin Tacit iz prvoga stoljeća, koji se smatra jednim od najtočnijih povjesničara drevnoga svijeta, spomenuo je praznovjerne „kršćane“ („prozvane po Hristusu“ što je latinski naziv za Krista), koji je trpio pod Poncijem Pilatom tijekom vladavine Tiberija. Svetonije, glavni tajnik cara Hadrijana, napisao je da je postojao čovjek zvan Hrestus (ili Krist) koji je živio tijekom prvoga stoljeća (Anali 15.44 ).
Josip Flavije je najpoznatiji židovski povjesničar. U svome djelu Židovske starine govori o Jakovu »bratu Isusa, zvanoga Krist.“ Postoji polemičan stih (18,3) koji glasi: „Negdje u ovo vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće možemo nazvati čovjekom, jer činio je čudesna djela. . . . On je bio Krist . . . ponovno im se pokazao živ treći dan, kao što su božanski proroci predskazali to i deset tisuća drugih predivnih stvari o njemu“. Druga pak verzija glasi: „U ovo vrijeme živio je mudar čovjek koji se zvao Isus. Lijepo se ponašao i bio je poznat po svojim krepostima. Mnogi Židovi i ljudi iz drugih naroda postali su njegovi učenici. Pilat ga je osudio na smrt raspećem. Međutim, oni koji su postali njegovi učenici nisu napustili njegovo učeništvo. Izvijestili su da im se ukazao tri dana nakon raspeća, i da je bio živ. Prema tome, možda je on bio Mesija, o kojemu su proroci pripovijedili čudesa.“
Julije Afrikanac citira povjesničara Talusa u pogledu tmine koja je popratila Kristovo raspeće (Extant Writings, 18).
Plinije mlađi, u svojim Pismima 10:96, pisao je o ranokršćanskom štovanju, uključujući činjenicu da su kršćani štovali Isusa kao Boga i bili veoma moralni, a spominje i gozbu ljubavi i Gospodnju večeru.
Babilonski Talmud (Sanhedrin 43a) potvrđuje Isusovo raspeće u večer uoči Pashe, te optužbe protiv Krista da se bavio vračarstvom i ohrabrivao Židove na otpadništvo.
Lucijan iz Samostate bio je grčki pisac iz drugoga stoljeća koji priznaje da su kršćani štovali Isusa, koji je unio nova učenja i bio za njih razapet. Rekao je da je Isus naučavao bratstvo vjernika, važnost obraćenja i važnost odbacivanja drugih božanstava. Kršćani su živjeli prema Isusovim zakonima, vjerovali su da su besmrtni a isticali su se svojim prijezirom prema smrti, dragovoljnim predanjem sebe samih i odricanjem od materijalnih dobara.
Mara Bar-Serapion potvrđuje da su Isusa smatrali mudrim i kreposnim čovjekom, da su mnogi mislili da je kralj Izraela, da su ga Židovi pogubili, te da je nastavio živjeti u nauci njegovih sljedbenika.
Potom se susrećemo s brojnim gnostičkim spisima (Evanđelje istine, Ivanov apokrif, Evanđelje po Tomi, Rasprava o uskrsnuću itd.) koji spominju Isusa.
Zapravo, gotovo možemo rekonstruirati poruku evanđelja koristeći samo rane nekršćanske izvore: Isusa su zvali Kristom (Josip Flavije), činio je „čarolije“, odveo Izrael u nove nauke, te su ga na dan Pashe razapeli zbog njih (Babilonski Talmud) u Judeji (Tacit), ali je tvrdio da je Bog i da će se vratiti (Eliezar), u što su njegovu sljedbenici vjerovali – štujući ga kao Boga (Plinije mlađi).
Na kraju, vidimo da postoje nesavladivi dokazi koji govore u prilog Kristova postojanja, kako u svjetovnoj tako i u biblijskoj povijesti. Možda najveći dokaz da je Isus postojao nalazimo u činjenici da je doslovno na tisuće kršćana u prvome stoljeću naše ere, uključujući dvanaest apostola, bilo voljno umrijeti mučeničkom smrću za Isusa Krista. Ljudi su spremni umrijeti za ono u što vjeruju da je istina, ali nitko neće umrijeti za nešto za što je uvjeren da je laž.
Izvor: Gotquestions.org
