Dok sam se, idući kući s posla, umorna i opterećena razmišljanjima o svemu što mi se toga dana izdogađalo, probijala kroz mnoštvo ljudi, slučajno sam se sudarila s nepoznatim čovjekom. Spremno i s puno nehinjene ljubaznosti odmah sam mu se ispričala:
– Oprostite, molim vas, zamislila sam se i nisam vas primijetila.
– Oprostite vi meni – reče čovjek – nisam ni ja vas uočio.
Bili smo jedno prema drugome iznimno učtivi. Srdačno smo se pozdravili, a potom smo nastavili svatko svojim putem.
Međutim, kad sam došla kući, situacija je bila sasvim drukčija…
Naime, kad sam kuhalu večeru, moj se sinčić prišuljao iza mene, a kako ga nisam čula, kad sam se okrenula, umalo se nisam sudarila s njim i rasula povrće koje sam vraćala u hladnjak.
– Miči mi se s puta – zavikala sam. – Kud se sad tu motaš? Vidiš da žurim!
Pogledao me i bez riječi otišao van. Vidjela sam mu u očima sjetu, ali nisam baš imala vremena puno o tome voditi računa. Pa, on je moj mali anđeo, zna on da ga volim, neće mi zamjeriti. I nastavila sam pripremati večeru. Za vrijeme večere bio je malo šutljiviji nego inače, ali nisam ni tome pridavala neku važnost. Brzo sam pokupila posuđe sa stola, oprala ga i obavila još niz drugih poslova. Potom sam ušuškala svoje male anđele, kratko se s njima pomolila, nježno ih poljubila i poželjela im laku noć. Onda sam nastavila dovršavati sve one obveze koje su me još čekale.
Već je bilo prilično kasno kad sam sve dovršila, pa sam se, iscrpljena, srušila u krevet. Međutim, iako sam bila umorna, nisam mogla zaspati. Nešto me je mučilo. Kao da sam čula neki unutrašnji glas koji me je opominjao:
– Vidiš kako si bila danas ljubazna s onim neznancem, kako si ljubazna sa svim ljudima na poslu i svima koje susrećeš, ali tvoja obitelj pati… Svu svoju energiju i ljubaznost usmjeruješ na druge, dok tvoja obitelj dobiva doslovno mrvice, zato što računaš kako oni imaju puno razumijevanja za tvoje obveze, no možda im ipak to nije dovoljno. I možda ipak trebaš razmisliti o poslovima koje je nužno napraviti, a koje nije, kako bi s njima provela više vremena.
Kako me je mučio taj unutrašnji glas i nisam mogla spavati, najprije sam uistinu nježno poljubila supruga koji je čvrsto spavao pored mene, htijući mu se barem na takav način, barem u tom trenutku, zahvaliti za svu strpljivost i ljubav, a onda sam otišla do dječje sobe i nježno milovala i ljubila svako od svoje troje dječice, pazeći dobro da ih ne probudim. Potom sam ustala i krenula prema kuhinji, s nakanom da si skuham čaj.
Kad sam otvorila vrata, iza njih sam – blizu onog mjesta gdje sam se danas izderala na sina – našla buketić poljskog cvijeća. Tek mi je sada sinulo kako je, prije no što je šutke izašao van iz kuhinje, imao ruke na leđima i – očigledno – u njima buketić cvijeća za mamu. Bilo mi je strašno žao… Ali nisam mogla popraviti ono što sam učinila…
Međutim, toga sam trenutka donijela čvrstu odluku kako ću ostaviti po strani svaki posao koji nije nužan, i da ću sve svoje slobodno vrijeme darovati onima koji to najviše zaslužuju – svojoj obitelji…
