“Odavno s vama namjeravam podijeliti svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korištenja u najranijoj dobi raznih uređaja s ekranima: televizora, računala, tableta, smartphonea.
Odmah da se ogradim i kažem da ovdje iznosim samo svoja zapažanja na temelju iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike čuti. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto …
Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem s djecom s manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se u pravilu susrećem s istim problemom – djecom koja u prosjeku s tri godine praktički ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati pametni telofoni, odnosno tableti.
Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, doslovno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se u pravilu nije razvio ili je rudimentaran.
Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očito je loša … Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gadgetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja … Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.
Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u New Yorku. Pažnju je privuklo to što ne reagira i ne reagira na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je pljeskalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra …
Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7.-8. mjeseca kada je dijete počelo jesti u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: s godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog zaslona. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gadgete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnosti i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti.
Ali … Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu … Ali, svejedno se ne prestajem pitati: je li moguće da se u “spektru” naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterizirati kao “pseudoautizam”?
Autor: Oleg Korenje, dječji neurolog; Izvor: Detinjarije.com
