Riječ gostoljubivost na grčkom znači “ljubav za goste, ili strance, ljude koje ne poznaješ, ljude koji su daleko od kuće, za nove ljude”.
Postoji stara izreka koja kaže da je lice ogledalo duše. Unutarnje osjećaje i misli (na primjer: ljubav, bijes, nestrpljenje), mogu biti jedno vrijeme skriveni, ali će se jednom pojaviti na licu. U 2. Korinćanima 3,7-18 se govori o dva lica. Jedno je Mojsijevo, koje odražava Božju slavu, prolaznu slavu i pokriveno je. Nasuprot tome, stih 18. govori o nama kršćanima “koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju.” Biblija uči da je kršćanin odraz Božje slave. Mi smo njegovo ogledalo ljudskom rodu i Isusov odraz u nama je sve što mnogi ljudi znaju o njegovoj prirodi dok ne budu, preko nas, osobno upoznati s Njim.
Dakle, što odražava tvoje lice? Ne samo onda kada si “spreman” da se sretneš s ljudima (kao kada dođeš u crkvu), nego kad ih neočekivano sretneš. Što na tvom licu vidi tvoj komšija, obitelj, tvoj muž, oni koji te vide onakvog kakav si?
Zašto je Mojsije stavio pokrivalo na lice? Tekst kaže da ne samo da nije htio da se razmeće slavom Božjom, nego da je želio sakriti činjenicu kako je slava prolazna, da je privremena. Kršćani se, međutim, razlikuju zato što slava ne nestaje, nego se uvećava kad se mijenjamo u Kristov lik. Mojsije je došao u prisutnost Božju i otišao. Međutim, kršćanin posjeduje prisutnost Božje u sebi, a Duh Sveti proizvodi tu slavu (vidljivo ispoljenje Božje prirode) koja se uvećava. Tako, mi ne skrivamo slavu, nego skidamo pokrivalo da bismo mogli odraziti Kristovu slavu svijetu.
Svi znamo ljude za koje se može reći da su “zatvoreni” ili “maskirani”. Oni su neosjetljivi, odbojni, skloni osuđivanju, škrti, negostoljubivi, zlobni, nestrpljivi, kritizeri, cinični, sumnjičavi, prgavi, grubi, puni obeshrabrenja … Na žalost, čak su i kod nekih kršćana prisutne ove karakteristike.
Slava Gospodnja je tu, ali je pokrivena zato što oni još uvijek pokušavaju živjeti po zakonu (Stari zavjet) a ne po milosti (Novi zavjet). Oni teže postizanju pravednosti kroz dijela tijela, ne prihvaćajući činjenicu da mi ništa ne možemo učiniti za našu grešnost nego primiti Božju milost.
Onda, ima otvorenih ljudi: prijateljski, prihvatljivi, tolerantni, strpljivi, gostoljubivi, opraštaju, ljubazni, puni razumijevanja, slatkorječivi, nadaju se najboljem, optimisti, nježni, ohrabrujući, pomažu, druge smatraju većim od sebe. To su ljudi koji hodaju u slobodi opraštanja, dozvoljavajući da Božji znak kroz njih teče do drugih. Otvorenost i sloboda su djela Duha (Novi zavjet) koji živi u njima.
Razmotrimo jedno gledište koje često nalazimo u Pismu i koje jasno pokazuje kako Božja milost radi u srcu jednog kršćanina, i to je način na koji kršćani gledaju, tretiraju i otvaraju drugima svoje domove – kako ukazuju gostoljubivost.
Riječ gostoljubivost na grčkom znači “ljubav za goste, ili strance, ljude koje ne poznaješ, ljude koji su daleko od kuće, za nove ljude”. Međutim, mi često prosvjedovati, jer kuća je naše intimno mjesto. Ne želim pozivamo nekog nepoznatog, jer je to jedino mjesto gdje mi možemo biti svoji. Tu imamo pravo na usamljenost i zaštitu. No, kada gledamo na Isusove riječi o gostoljubivosti, vidimo kako on uči da preuzimanje rizika u otvaranju “privatnog mjesta” drugima ima vječni značaj.
U Mateju 25 Isus govori priču o sudnjem danu, kad Sin čovječji se vraća u slavi. On odvaja ljude kao ovce od jaraca. Ovcama nudi carstvo koje je za njih pripremio jer, “gost bijah i primiste me …” Oni, začuđeni, pitaju: “Kad li te vidjesmo gosta, i primismo?” U Gospodnjem odgovoru sadržana je središnja poruka o primanju stranca u svoj dom: “Kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Isus je prisutan u domu koji je otvoren najmanjem od braće i Bog to smatra za pravednost. Znamo da naše vječno odredište počiva na našoj vjeri u Isusa Krista kao Sina Božjeg. Međutim, u ovoj priči vidimo da vjera rezultira u vama praktičnim djelima ljubavi, među kojima i gostoljubivost prema strancu. Moramo, također, priznati da su oni čija “vjera” nije bila izražena na ove praktične načine, bili osuđeni na vječno odvojenje od Boga.
Izazov koji nam je upućen je jasan: Služimo li Bogu otvorenog osobe ili smo dozvolili da se veo tako uvije oko nas, skrivajući ljubav koju smo jednom poznavali? Ako otvorimo sebe i svoje domove, Bog će nas nagraditi neprekidnim blagoslovima. A onda, kad dođe dan, Bog će nam poželjeti dobrodošlicu u svom nebeskom kućanstvu. Kao što Pavao piše Efežanima, “jednom smo bili tuđini i stranci zavjetu, ali smo kroz milost Božju dovedeni blizu i više nismo stranci”. Već smo ušli u Božju obitelj.
Autorica: Nancy Arsenović
